Svaki put na svetoj misi u euharistijskoj molitvi, neposredno prije pretvorbe, slušamo kako svećenik izgovara Isusove riječi: On uze kruh, tebi zahvali, razlomi i dade učenicima svojim govoreći… Zašto svećenik tada ne razlomi kruh tj. hostiju, nego to čini prije pričesti dok narod moli Jaganjče Božji?

Bogoslužje nije oponašanje spasenjskih događaja. Kad bi euharistijsko slavlje bilo tek ponavljanje ili obnavljanje posljednje večere, brzo bismo se našli u neprilici. Za početak bismo još u sklopu euharistijske molitve trebali razlomiti kruh i podijeliti ga, jer je Isus kruh razlomio i dao učenicima govoreći. Zatim bismo morali ležati za stolom – stručnjaci su, naime, istražili da oni nisu sjedili kao mi – ili bismo barem morali biti naslonjeni na lakat na misi. To bi doista bilo nespretno. Budući da je Isus ustanovio euharistiju u sklopu pashalne večere trebali bismo dosljedno imati na meniju gorke trave i pečenu janjetinu, mogli bismo je slaviti samo jedanput godišnje jer je euharistija ustanovljena o blagdanu Pashe. Dakle, nije bit u oponašanju, već u poruci. U najstarijoj poznatoj euharistijskoj molitvi, onoj iz spisa „Apostolska predaja” s početka III. stoljeća, nakon riječi ustanovljenja Uzmite i jedite ne spominje se lomljenje kruha, već se posvećeni kruh lomi neposredno prije pričesti. Za vrijeme pape Grgura Velikog u VI. stoljeću zasvjedočeno je lomljenje kruha kao i danas nakon Očenaša.

Što točno znači prikazati nešto ili nekoga Bogu? Kako i kada to učiniti, što reći?

To je osobni stav svakog vjernika. Pada mi na pamet prikazanje Isusovo kada su Marija i Josip četrdeseti dan nosili Isusa u hram. To je bio običaj i obred kod Židova. Dakle, radi se o osobnom stavu: „Evo, Bože, ti si mi dao to dijete, ja ti ga prikazujem, neka bude od tog djeteta što ti želiš.” U tom slučaju ne možemo mi sugerirati i reći: „Bože, ja želim da on bude liječnik ili svećenik, da ona bude pjevačica”, već prikazati znači: „Bože, u tvoje ruke stavljam svoje najmilije.” A kako ćemo to formulirati, to je doista osobna stvar svakoga pojedinca, istaknuo je vlč. Ljubo Vuković.

Kada, pak, govorimo o prikazivanju vlastitih trpljenja, dobro je zamisliti majku koja probdije noć uz krevet bolesnog djeteta. Njezina žrtva neprospavane noći i zabrinutosti zbog bolesti djeteta zasigurno će uroditi plodom, jer će njezina blizina i skrb pomoći u njegovu ozdravljenju. Njezina žrtva nije uzaludna. Jednako tako, u duhovnoj stvarnosti na nama nevidljiv način svaka žrtva i trpljenje, kada je prikažemo Bogu za neko dobro, u našem životu dobiva smisao, postaje svrhovita i sjedinjuje se s Isusovom žrtvom na križu za spasenje svijeta. O prikazivanju trpljenja govorili su mnogi sveci otvarajući nam prozor u svijet duhovnih borbi, među kojima izdvajamo riječi naše blaženice Marije Propetog Isusa Petković koja govori o dragocjenoj vrijednosti trpljenja: „Nemojte, kćeri mile, biti žalosne kad vidite da Vam Gospodin šalje križeve, bolesti i različita druga trpljenja koja dolaze od raznih naravi i karaktera. Vidimo da su takova trpljenja postojala i kod svetih otaca i velikih umova svete Crkve. To nam svjedoči život sv. Augustina i sv. Jeronima koji, iako veliki ljudi i naučitelji sv. Crkve, trpjeli su jedan s drugim, ali su znali podnositi ta trpljenja i postali su veliki sveci. Tako i Vi, kćeri mile, sva svoja trpljenja prikažite za svoje sestre, za obraćenje grešnika, za umiruće, za duše u čistilištu itd. Nemojte dozvoliti da se dragocjeno blago trpljenja koje Vam Gospodin daje gubi neiskorišteno.”

Više o snazi trpljenja pročitajte u članku Apostolat trpljenja – trpljenje i ljubav.