“Na koga se osloniti u svijetu koji se ruši? U trenucima kada strah poteče našim žilama, a panika okupira sve naše misli, gdje pronaći nadu?

Osjećaj bespomoćnosti može nas sasvim uništiti ako mu se predamo. Ipak, upravo taj osjećaj, u svjetlu vjere, postaje priprava za našu konačnu pobjedu! Ljudska logika ne dopušta nam misliti kako stanje potpune nemoći može rezultirati ičim dobrim. Van dosega je taj misterij našemu umu.

Navikli smo sve držati u svojim rukama, svime upravljati i o svemu odlučivati, a sada smo doslovno izgubili tlo pod nogama. Kao da se nalazimo u bestežinskom stanju – nekontrolirano plutamo bespućima života. Nismo kadri ništa sami učiniti i svi naši pokušaji čine se uzaludnima.

I što sada učiniti? Kome vjerovati? Redom, jedan za drugim, svjetski sustavi moći sapliću se o vlastite slabosti, posrću, ruše i nestaju. Nije nam preostalo mnogo mogućnosti. Što ostaje čovjeku kada ga lišimo prividne sigurnosti? U što se pretvara kada ga životne okolnosti izbace iz balansa? Kada život ustupi mjesto smrti, kome zavapiti u pomoć?

Sadašnje stanje, prouzrokovano virusom, može se usporediti s osjećajem bespomoćnosti kojeg imamo kada letimo zrakoplovom: počnu snažne turbulencije, a ne možete ništa učiniti. Nemoćni ste i možete se jedino pouzdati u pilota.

U mome slučaju, avijatičar je Isus Krist. I, ne preostaje mi ništa drugo nego se pouzdati u njega, prihvatiti činjenicu da sam bespomoćan i uživati u letu…”