Otac Mike u svome promišljanju o ispovijedi za Ascension Presents donosi iskreno svjedočanstvo svoga života, ali i otkriva kako kao svećenik doživljava ispovijed te što ona za njega znači.

Prije nekoliko sam se godina vozio prijevozom do zračne luke s nekoliko starijih osoba. Mogli su zaključiti da sam svećenik zbog načina na koji sam bio odjeven i počeli su me ispitivati razna pitanja.

Jedno od pitanja koje su me pitali je bilo: “Činite li vi sva svećenička zaduženja?” Odgovorio sam: “Pa mislim da da…” Rekli su: “Čak i ispovijedi slušate?” Rekao sam: “Naravno, uvijek”. Jedna je žena uzdahnula i rekla: “To bi mi bilo baš grozno. Bila bih jako tužna da moram slušati grijehe drugih po cijeli dan”.

Rekao sam joj da je upravo suprotno od toga! Rekao sam joj da mi je, kao svećeniku, iskustvo ispovijedanja otkrilo da je ispovijed najradosnije, najponiznije i najnadahnutije mjesto na svijetu. Jer kad biste mogli vidjeti ono što ja vidim… shvatili biste to.  

Prvo, ono što mogu vidjeti u svakoj ispovijedi jest djelovanje skupocjene Božje milosti. Postoje mnogi ljudi koji dolaze na ispovijed cijeli život i nikada se nisu susreli sa stvarnošću Božje ljubavi koju nam je On dao po križu. No, ja u ispovijedi vidim ljude koji su obeshrabreni i podignuti, vidim ljude koji su ranjeni i zacijeljeni, vidim ljude koji su izgubljeni i pronađeni. I imam priliku vidjeti to svaki dan!

Ja ne odustajem od Boga koji ne odustaje od mene!

Drugo, u ispovijedi imam priliku vidjeti ljude koji pokušavaju. Kada netko uđe kroz vrata ispovjedaonice, mene nije briga je li mu ovo treća ispovijed u ovom tjednu. Ja vidim nekoga tko nije odustao i to je tako ohrabrujuće i nadahnjujuće!

Ispovjedaonica nije mjesto obeshrabrenja, nije mjesto neuspjeha. Grijeh je mjesto neuspjeha. No, otići na ispovijed i reći: “Ja ne odustajem od Boga koji ne odustaje od mene” – to je mjesto pobjede i kao što rekoh, ja imam priliku to vidjeti svakoga dana.

Znam da postoje svari kojih se ljudi boje… Čuo sam pitanja: “Oče, sjećate li se onoga što ljudi kažu tijekom ispovijedi?” Kratki odgovor je: “Obično ne!” Zašto? Smatram, kao i većina ljudi, da su grijesi zapanjujući, da su grijesi stvari o kojima se sanja ili o kojima se može fantazirati.

No, istina je – ti, kao ljudski biće, si fascinantan! Ti kao ljudsko biće si dio Božjeg remek djela. Grijesi nisu dio Božjeg remek djela. Grijesi su dosadni! Zar ne? Svi su isti! Grijesi su praktički smeće, a ako su grijesi smeće, svećenici su zapravo Božji smetlari.

Kada ste zadnji put vidjeli smetlara koji kopa po smeću i izvlači smeće kao da je ono nešto fascinantno. Njemu to nije fascinantno jer on shvaća da je to samo smeće. Kada netko dođe na ispovijed, ja se ne sjećam smeća – ja se sjećam Božje snage. Sjećam se Boga koji voli svaku osobu. Sjećam se osobe koja nije odustala. To je ono što ja vidim.

Ispovijed otkriva srce svećenika!

Iskreno govoreći, treća stvar koju vidim je moja duša i moje srce. Ne mogu vam opisati koliko sam često ponižen kad čujem nekoga na ispovijedi tko je prepoznao u svome životu nešto što ja nikada nisam u svojem, a to postoji… To je nevjerojatno i, kao što sam rekao, dobar ispit savjesti zbog kojeg postajem ponizan jer mi otkriva moje srce, otkriva srce svećenika.

Kada sam tek bio zaređen, moja je obitelj sljedećega dana organizirala malu zabavu za mene kod mojih roditelja. Moj je otac ustao ispred obitelji i prijatelja, a bio je kirurg cijeli svoj život, i održao je kratki govor.

Rekao je: “Kao doktor sam sa svojim rukama spašavao živote i liječio tijelo. I moji sin, otac Michael, sa svojim će rukama spašavati živote. On neće liječiti tijelo, on će liječiti dušu. Vjerujem da će moj sin spasiti više života nego li sam ja ikada”.

U ispovijedi, jedina stvar koju svećenik nudi jest iskustvo da je prava Božja ljubav u stvari prava Božja milost. Zapravo, kada mi netko dođe na ispovijed, to je sve što imam za dati. Mogu dati samo Isusovu snagu koja može mijenjati i uskršavati živote. Zato ispovijed otkriva srce svećenika. Jer sve što može dati, sve što ima za ponuditi je milost.

Mnogo godina prije nego što sam otišao u sjemenište, otišao sam na ispovijed po prvi put nakon dugo vremena. Bilo je to nakon što sam dugo vremena proveo živeći daleko od Boga i pomirenja s Njim. Sve sam grijehe izbacio iz sebe. Na kraju mi je svećenik dao pokoru, ono što bih sada trebao učiniti… Rekao je: “Hoću da izmoliš samo jednu Zdravo Mariju”.  

Ispovijed je jedno od najradosnijih, najponizniji i najudahnutijih mjesta na svijetu! 

Pomislio sam: “Oče, jeste li čuli što sam sve upravo rekao?” On je rekao: “Ne, ne, sve sam čuo”. Zaustavio se i rekao: “Ali hoću da znaš, postit ću za tebe sljedećih 30 dana”.

Bio sam izvan sebe,  a on je rekao: “Slušaj, Isus je onaj koji je platio cijenu. Ja samo hoću da izmoliš jednu molitvu”. On je vidio sebe, shvatio je da zna istinu i da bi kao svećenik trebao pridružiti svoje patnje, svoju bol, svoje pokore, Isusovim patnjama na križu.

Katekizam nas tome uči. Svaki svećenik koji ispovijeda mora činiti pokoru za one koji mu dolaze. Zašto? Ponavljam, zato što ispovijed otkriva svećenikovo srce. Otkriva mi mene samoga. Otkriva mi jesam li ja svećenik koji je voljan ponuditi svoje rane i svoju patnju Isusovim ranama u spasonosnim patnjama?

Ovo su razlozi zbog čega je ispovijed jedno od najradosnijih, najponizniji i najudahnutijih mjesta na Zemlji i zbog čega sam uistinu zahvalan Gospodinu što me pozvao da budem svećenik kako bih moga biti dio tog sakramenata.

Jer tu Gospodin vraća svoju djecu kući. Ispovijed je mjesto pobjede. Mene nije briga je li osobi prvi put da ispovijeda određeni grijeh ili im je dvanaest tisuća i prvi put da su ispovjedili određeni grijeh. Svaki put kada dođete na ispovijed, to je Isusova pobjeda.

Ja, kao svećenik, mogu tamo sjediti i biti dio toga – mogu gledati kako Bog vraća svoju djecu kući. Svakoga dana!