Sv. papa Pavao VI., vječito iscrpljen od jedne bitke za drugom – herkulovskog rada na provođenju II. Vatikanskog sabora, preokreta oko enciklike Humanae Vitae, napetosti s Crvenim brigadama, borbe protiv liturgijskih zlouporaba i šokantno izmijenjene popularne kulture – dočekao je smrt na blagdan sv. Preobraženja, 6. kolovoza 1978. nakon petnaestogodišnjeg pontifikata. Tri tjedna kasnije, naslijedio ga je nevjerojatni 65-godišnji patrijarh Venecije, Albino Lucianiji, koji je uzeo izvorno ime Ivan Pavao I., piše James Day s portala Catholic Exchange.

“Želimo podsjetiti cijelu Crkvu”, rekao je u svojoj jedinoj poruci Urbi et Orbi, “da je njezina prva dužnost evangelizacija.”

Ubrzo nakon izbora pape Franje 2013., brzo su povučene paralele između argentinskog isusovca i pape od jednog mjeseca 1978. Obojici se pripisuje zasluga za “humaniziranje papinstva”, personaliziranje “kulture susreta” putem telefoniranja, pisanja pisama i improviziranog čavrljanja. Zanimljivo je da je sam Ivan Pavao I. planirao održati govor 30. rujna 1978. isusovačkom generalnom poglavaru Pedru Arrupeu i Družbi Isusovoj, no takav sadržaj govora nikada neće biti poznat, budući da je Ivan Pavao I. pronađen mrtav ujutro 28. rujna 1978.

„Papa Luciani: Kronika jedne smrti“, naslov je knjige koja otkriva detalje i dokaze vezane za smrt pape Ivana Pavla I. Nasmiješeni papa, kako mu je bio nadimak, preminuo je 1978., samo 33 dana nakon imenovanja. U knjizi se potvrđuje da je uzrok smrti bio srčani udar.

Je li papa Ivan Pavao I. bio neuspjeh? Premda nije imao vremena proizvesti nijednu epsku encikliku ili krenuti na svjetska hodočašća, naposljetku je ispunio svoju dužnost onoga što “pontifik” zapravo znači: graditelj mostova (od latinskog pons) premošćujući staro u novo. Iako možda njegovo zdravlje i snaga nisu bili pripremljeni za fizičke zahtjeve ureda, svojom jednostavnošću i osmijehom razriješio je stare percepcije “zagušljivog” vatikanskog protokola svježim, poniznim, osobnim naglaskom zrelim za novo vrijeme. Doista, Humilitas je bio njegov moto. Na taj je način pripremio put za “novu evangelizaciju”. “Želimo podsjetiti cijelu Crkvu”, rekao je u svojoj jedinoj poruci Urbi et Orbi, “da je njezina prva dužnost evangelizacija.”

“Gospodine, uzmi me takvog kakav jesam”, zaključuje, “s mojim manama i nedostacima, ali učini da postanem ono što Ti želiš da budem.”

„Bog je tajanstveno uredio da se veličina čovjeka rađa iz truda, odgovornosti, žrtve i međusobnog pomaganja. Čovjekovu vrijednost možemo odrediti po načinu na koji reagira na nesreću. Je li shrvan od tuge? Znači da je osrednji. Ostaje li na nogama? Tada se pokazuje većim nego da je uzdignut na pijedestal.”

“Svijet… dobro poznaje… napast da se umjesto Boga zamijene vlastite odluke, odluke koje bi odudarale od moralnih zakona. Opasnost za suvremenog čovjeka je da zemlju svede na pustinju, čovjeka na automat, bratsku ljubav na plansku kolektivizaciju, često uvodeći smrt tamo gdje Bog želi život.”

“Sv. Pavao nije imao vjere; zapravo je progonio vjernike. Bog ga čeka na putu za Damask. ‘Pavle!’, kaže mu. ‘Ja sam taj Isus kojega ti progoniš. Imam planove za tebe. Moraš se promijeniti!’ Pavao se predao; promijenio se, okrenuo je vlastiti život naglavačke.”

Ova tri citata lako bi se mogla pročitati iz odgovarajućih kanona trojice papa koji su došli nakon Ivana Pavla I., no ipak su to svi njegovi vlastiti citati iz 1978. Njegovo razumijevanje Crkve definirane u suvremenoj kulturi je podcijenjeno, jednostavno zato što mu se posvetilo premalo pažnje. “[Čak] ako u Crkvi postoje neki nedostaci i slabosti, naša ljubav prema Crkvi nikada ne smije prestati”, rekao je na svojoj općoj audijenciji 13. rujna 1978.

“Ostensus non datus: pokazan nam, ali ne i dan”

Održao je četiri općih audijencija, posvetivši tri teološkim krepostima vjere, nade i ljubavi. Njegova vjeronaučna kateheza od 13. rujna posebno je prosvjetljujuća. Ovdje su prikazani njegovi pastoralni i učiteljski darovi dok bez napora upleće reference od rimskog pjesnika, Trilussa, do Mater et Magistra Ivana XXIII. “Gospodine, uzmi me takvog kakav jesam”, zaključuje, “s mojim manama i nedostacima, ali učini da postanem ono što Ti želiš da budem.”

Te će vrline desetljećima kasnije biti tema Benediktovih enciklika Deus Caritas Est (2005.) i Spe Salvi (2007.) s enciklikom vjere, Lumen Fidei, koju je papa Franjo izdao u srpnju 2013. Kao što se dogodilo, prvo pismo Ivana Pavla I. iz rujna 1, 1978., upućeno je nikome drugome nego kardinalu Josephu Ratzingeru. “Ostensus non datus: pokazan nam, ali ne i dan” tako je tadašnji nadbiskup Münchena-Freisinga, Joseph Ratzinger, opisao kratki pontifikat Ivana Pavla I. u homiliji od 6. listopada 1978. u spomen na preminulog papu.

Ali vrlo brzo u njegovu pontifikatu dogodila se čudna stvar. Nešto više od tjedan dana nakon inauguracije, papa Ivan Pavao I. primio je u Vatikan mitropolita Ruske pravoslavne crkve, lenjingradskog nadbiskupa Nikodima, starog 49 godina. Prema osmrtnici Pittsburgh Post Gazette o Nikodimu, preživio je pet srčanih udara prije 5. rujna 1978., kada se usred audijencije s Ivanom Pavlom srušio na stolcu. Sam papa bio je taj koji je održao posljednje obrede neposredno prije Nikodimove smrti.

Papinska služba od 33 dana uskoro je trebalo ustupiti mjesto istoj službi od gotovo 27 godina.

Da je Ivan Pavao I. već bio angažiran u takvim ekumenskim naporima kao što je primanje u goste ruskog pravoslavnog nadbiskupa Lenjingrada i Novgoroda, zasjenila je ova iznenadna smrt, koja će i sama biti zasjenjena tri tjedna kasnije kada je s. Vincenza Taffarel otkrila Ivana Pavla I. u njegovom krevetu ujutro. 28. rujna, umro je od srčanog udara. Opet su se okupili kardinali. Papinstvo od 33 dana uskoro je trebalo ustupiti mjesto papinstvu od gotovo 27 godina.

“Napredak u ljubavi” bio je posljednji izraz Ivana Pavla I. na općoj audijenciji u srijedu 27. rujna 1978. Dan kasnije, crkva diljem svijeta bila je zapanjena. Ali u samo kratkom vremenu papa Ivan Pavao II., čovjek “iz daleke zemlje”, učinio je da se čini kao da je oduvijek bio rimski biskup.

Danas, kada netko pomisli na Ivana Pavla I., obično govori o zavjeri i skandalu. Najzloglasniji je Kum, dio III. (1990.) Francisa Coppole, koji prikazuje novoizabranog kardinala Lamberta koji je uzeo ime Ivan Pavao I., a uskoro ga je ubila mafija. Romani poput Dana Browna, U Božje ime i Posljednji papa, kazališna predstava Posljednja ispovijed, na primjer, također se bave motivom atentata.

Ima i onih koji vjeruju da je Ivan Pavao I. bio “biskup odjeven u bijelo” iz fatimskih ukazanja, što se pojačalo nakon što se Luciani susreo s jedinom preživjelom Fatimom, s. Lucijom, 1977. Albino Lucianijev vlastiti izvještaj o susretu nije na ukazanjima i proročanstva, ali o opipljivim istinama svi možemo učiti iz onoga što se dogodilo u Portugalu 1917.: pokajanje, potreba za molitvom i krunicom, postojanje pakla. Njegov puni izvještaj sadržan je u Posljednjoj tajni Fatime. “Kada bi bio izabran za papu, mislim da bi bio dobar”, rekla je s. Lucia.

Vizija Albina Lucianija nije bila monumentalna politika ili opsežna opomena, već naglasak na težnji pojedinca u svakodnevnom životu da voli svog bližnjega samo malo više nego jučer, i čineći to, “ traži Kristovo lice.”

Opsesivne teorije o zavjeri i proročanstvu umanjuju bogata, personalizirana učenja Ivana Pavla I. o vjeri koja danas možemo čitati u novom svjetlu, posebno u kontekstu stila papa Franje. Nasmiješeni papa Raymonda i Laurette Seabeck ne sadrži samo Lucianijeva papinska obraćanja kao što su generalne audijencije, već i homilije, govore i pisma iz godina koje je proveo kao biskup. Jednostavan, skroman papa koji je izgledao shrvan ovom službom ovdje je prikazan kao načitan, upoznat s kulturama iz cijeloga svijeta, oduševljen u želji da svoju radost podijeli sa svojim stadom. U odjeljku pod naslovom “Teologija radosti”, on citira Andrewa Carnegieja, Aristotela, sv. Tomu Akvinskog, Marka Twaina, Charlieja Chaplina i najmanje četvoricu drugih u izlaganju o biti kršćanske radosti.

On je bio taj koji je otključao vrata uvođenja Crkve u novo tisućljeće, vrata koja je otvorio i realizirao Wojtyla, a nastavili Ratzinger i Bergoglio.

Možda su najunikatnija pisma koja je kardinal Luciani napisao poznatim povijesnim osobama za mjesečnu kolumnu časopisa. Charles Dickens, G.K. Chesterton i Petrarch samo su neka od imena kojima Luciani piše. U svom pismu svetoj Tereziji iz Lisieuxa, naslovljenom “Radost, izuzetna ljubav”, Luciani se opet dotiče teme radosti. “Radost može postati izuzetno milosrđe, ako je prenosimo drugima, baš kao što ste to učinili u Karmelu”, napisao je. U ovim pismima i njegovim drugim spisima jasno je da vizija Albina Lucianija nije bila monumentalna politika ili opsežna opomena, već naglasak na težnji pojedinca u svakodnevnom životu da voli svog bližnjega samo malo više nego jučer, i čineći to, “ traži Kristovo lice.”

“Puni procvat renesanse u katoličkoj misli”, kako je George Weigel definirao Wojtyla-Ratzingerove godine 2011., mogao je omogućiti samo papinstvo Ivana Pavla I., iako kratkotrajno. On je bio taj koji je otključao vrata uvođenja Crkve u novo tisućljeće, vrata koja je otvorio i realizirao Wojtyla, a nastavili Ratzinger i Bergoglio – koji izvanredno, kao papa emeritus Benedikt i papa Franjo, zajedno to nose, u isto vrijeme. Tko je to mogao uzeti u obzir 1978.?

“Ivan XXIII. i Pavao VI. stupanj su na koji se želim izravno osvrnuti kao na prag s kojega namjeravam nastaviti, u određenom smislu zajedno s Ivanom Pavlom I., u budućnost”, napisao je Ivan Pavao II. u Redemptor Hominis 1979. .. “Dopustiti da me vodi neograničeno povjerenje i poslušnost Duhu kojeg je Krist obećao i poslao svojoj Crkvi.” Takva izjava poštovanja i kontinuiteta pokazuje neprekinutu vezu koju su pape iskovali jedan do drugoga sve do svetog Petra, koji je predao ključeve od samog Krista, krajnjeg graditelja mostova između božanskog i ljudskog.

Papinstvo Ivana Pavla I. bilo je najkraće u modernoj povijesti – sveukupno je trajalo 33 dana. Bio je prvi papa koji je odabrao dvostruko ime, rekavši da je to učinio u čast svoja dva prethodnika: Ivana XXIII. i Pavla VI. Bio je i posljednji u dugom nizu papa rođenih u Italiji, a koji je započeo s Klementom VII. 1523. godine. Svi su njegovi nasljednici – Ivan Pavao II., Benedikt XVI. i Franjo – hvalili čovjeka poznatog kao „nasmijani papa“.