Evanđelje

Sveti Luka nam pripovijeda da je jednom, dok su ga Isusovi učenici promatrali u molitvi, jedan od njih zamolio da i njih nauči moliti. Okruženje je ovdje sasvim drugačije od prvog izvješća svetog Mateja o Očenašu. Ondje je Isus uputio mnoštvo u Govoru na gori (vidi Mt 6,9-13). Međutim, današnja je uputa vrlo slična, ponavljajući temeljne elemente koji se pojavljuju u oba izvještaja: zajedničko (“naše” i “mi”, ne “moje” ili “ja”), poštovanje prema Bogu, predavanje Njegovoj volji, ovisnost o Njegovoj opskrba i za materijalne i za duhovne potrebe (“kruh svagdašnji”), molba za milost koju treba podijeliti s drugima i zaštita od grijeha, piše Gayle Somers s portala Catholic Exchange.

Zašto je važna ustrajnost u molitvi? Zašto Bog ne daje odgovore na molitve čim se izmole?

Zatim Isus nastavlja poučavati učenike da je izgovaranje riječi molitve samo početak. Također će im trebati upornost kada budu molili, kao što pokazuje prispodoba koju im On govori. Zašto učenici to moraju znati? Zašto je važna ustrajnost u molitvi? Zašto Bog ne daje odgovore na molitve čim se izmole? Kad bolje razmislimo, ustrajnost u molitvi može donijeti mnogo dobrih plodova. Prvo, testira našu vjeru. Pitamo se vjerujemo li doista da nas Bog čuje i da mu je stalo do nas. Iako to može biti uznemirujuće, tjera nas da postavljamo prava pitanja. Zatim, dok moramo čekati i ponovno pitati, sve više shvaćamo koliko potpuno ovisimo o njemu u životu, koliko malo kontrole imamo. I ovo je spasonosno. Naposljetku, dok ponavljamo svoje molitve, imamo priliku pročistiti ih ako su neusredotočene, egocentrične ili neozbiljne.

Gospodine Isuse, hvala Ti što si nas naučio da naša potreba za ustrajnošću u molitvi nije zbog nevoljkosti našeg Oca da odgovori. Upornost je za nas, ne za Njega.

Međutim, što ako ustrajemo u molitvi i sumnje se počnu uvlačiti? Što ako počnemo sumnjati da ne možemo računati na Boga? Isus odmah govori o ovoj mogućnosti u onome što kaže sljedeće: “A ja vam kažem, tražite i primit ćete; tražite i naći ćete; kucajte i otvorit će vam se.” Isus potiče na ozbiljno, uporno traženje Boga u našem molitvenom životu. Iako možda trebamo čekati na odgovor, prakticirajući ustrajnost, nikada ne bismo trebali sumnjati da nas Bog čuje i da želi podijeliti svoj život s nama. Isus koristi zemaljsko očinstvo da pokaže ovu istinu. Čak i “zli” ljudski očevi (u smislu da smo svi mi pali, grešni ljudi) znaju dati dobre darove svojoj djeci. Zašto očevi to znaju? Zato što vole svoju djecu i duboko žele zadovoljiti svaku njihovu izraženu potrebu. Tako je i s našim Nebeskim Ocem: “Koliko će više Otac nebeski dati Duha Svetoga onima koji ga zaištu?” Ovo bi nas moglo zbuniti. “Ali ne tražim baš od Boga da mi podari svog Svetog Duha. Ja tražim to i to.” Kada moramo ustrajati u svojim molitvama, usrdno tražeći, tražeći i kucajući, ono što zapravo želimo je Božji život u našim životima ili životima onih koje volimo. Kad god molimo za Božju volju, ili prisutnost, ili mudrost, itd., u određenoj situaciji, mi molimo za Božanski život, a posebno je djelo Duha Svetoga da taj život prenese čovjeku. To je ono o čemu se radilo na Pedesetnici. (Lk 11,1-13)

Dakle, pouka o molitvi koju Isus daje svojim učenicima govori o svemu što trebamo znati o njoj: riječima koje treba koristiti i raspoloženju našeg srca. Isus sve to slobodno izlijeva nakon jednog jednostavnog pitanja samo jednog učenika.

Je li mu bilo tako drago što ga je netko konačno to i upitao?