Ove godine bili smo potaknuti djelomično izvanjskim okolnostima, zbog pandemije koronavirusa, staviti u središte važnost obitelji kao ‘kućne Crkve’. Već nam je svima znano kako je obitelj temeljna stanica društva, kako o obitelji ovisi kakvo će nam biti društvo, pa i Crkva, te da obitelj ima iznimno važnu ulogu u oblikovanju svakoga pojedinca. Često kažemo da iz obitelji nosimo odgoj, da se u obitelji oblikuje naš karakter, i da ono što nam daje obitelj ne može dati nitko drugi, ni društvo, ni institucije, pa čak ni Crkva. To nam pokazuje svu važnost obitelji koju ne može zamijeniti nitko i ništa. Posebno nam je važna obitelj kao ‘kućna Crkva’, jer svaka kršćanska obitelj to i jest – Crkva u malom. Jer, ono što ne možemo naučiti i usvojiti na vjeronauku i što do nas ne dopire s propovjedaonica, to nam može usaditi jedino obitelj. Obitelj nam može pokazati kako biti čovjek i kršćanin, kako biti Crkva – kako biti ‘kućna Crkva’, Crkva u malome.

U obitelji se ostvaruje i živi Crkva.

Kršćanska se obitelj temelji na sakramentu ženidbe. U obitelji se rađaju članovi ljudskoga društva, koji krštenjem postaju članovi Crkve, ukućani Božji i nova stvorenja. Zahvaljujući kršćanskim obiteljima, može živjeti, nastaviti se i trajati čitav narod Božji – Crkva. Zato je obitelj Crkva u malome, ‘kućna Crkva’. U obitelji se ostvaruje i živi Crkva. U toj ‘kućnoj Crkvi’ roditelji su prvi vjerski odgojitelji svoje djece. Oni preuzimaju ulogu Božjih službenika. Uvode djecu u otajstva vjere jednostavnim znakovima, molitvama, slikama, a onda kasnije djeca razvijaju te slike, te poučena na temelju Svetoga pisma razvijaju i upijaju nove slike o Bogu, Crkvi i sveukupnom kršćanskom življenju. Sve nam to pokazuje da obitelj kao ‘kućna Crkva’ stoji na početku uvođenja u vjeru. Tako se ona potvrđuje kao istinski Božji hram, kao hram Duha Svetoga, mjesto u kojemu prebiva sam Bog, slikovito rečeno – postaje poput jedne vrste svetohraništa. Obitelj osigurava mjesto Gospodinovoj prisutnosti u svojoj kući, tako da ta kuća nije tek obična kuća, ona je kuća upravo zato što u njoj stanuje Gospodin. U obitelji u kojoj nema Gospodina, imamo samo ljude bez kuće, bez doma. Gospodin svojom prisutnošću čini kuću toplim i uvijek novim domom, domom prožetim milinom, strpljivošću, ustrajnošću, praštanjem i pomirenjem.

Ako se brine za sveto, onda bismo za svaku obitelj mogli reći da je sveta obitelj. Ta se svetost očituje u brizi za Božje stvari. Zar se i Sveta nazaretska obitelj nije brinula prije svega za sveto, za Božje stvari, za izvršenje Božjeg plana spasenja? Ta briga nije bila ni laka ni idilična. Uvijek pod prijetnjom smrti, od hladnih jaslica i štale preko bijega Svete obitelji u Egipat, pa sve do Isusove smrti na križu i Marijina stajanja pod križem. Briga za sveto i nije jednostavna, zato se danas sve više ljudi teško odlučuje za kršćansku obitelj. Ona traži krajnje napore, odustajanje od sebe, od svojih zahtjeva i prohtjeva kako bi se moglo služiti onomu što je sveto. To posebno znaju roditelji koji cijeli svoj život žrtvuju za svoju djecu, da njima bude dobro, da njihova djeca napreduju u mudrosti i umnosti, da jačaju duhovno i tjelesno. U takve se stvari ulaže neizmjerno puno napora, odricanja, svladavanja, strpljivosti i čega sve ne. No, postoji nešto što podržava sve te napore i čini ih mogućima. To je ljubav. Bez ljubavi, koja dolazi od Boga i koja nas katkada opskrbljuje nadljudskim sposobnostima, čovjek se ne bi mogao brinuti ni za drugoga, ni za sveto. Kolikom li je samo ljubavlju i utjehom morao biti potican sveti Josip kad se brinuo za tako svetu Božju stvar? Koliku li je ljubav morala imati Blažena Djevica Marija kad je svoj život i svoju volju posve predala Božjoj volji, kad je sav svoj život stavila u službu Svetoga?

Obitelj kao ‘kućna Crkva’ nije izolirana zajednica, ona ima smisla samo ako je i koliko je u zajedništvu s čitavom Crkvom, tj. sa svim Kristovim vjernicima.

Nama je uzor Sveta nazaretska obitelj: Isus, Marija i Josip. U brizi za sveto, utecimo se njima i učimo od njih kako biti ‘kućna Crkva’, Crkva u malome. Obitelj kao ‘kućna Crkva’ ne bi trebala biti aktualna samo kad dođu neke nevolje i nedaće koje nam priječe odlazak na svetu misu; naprotiv, ona je stvarnost koja mora biti jasno vidljiva i živa u svakom vremenu. Obitelj kao ‘kućna Crkva’ nije izolirana zajednica, ona ima smisla samo ako je i koliko je u zajedništvu s čitavom Crkvom, tj. sa svim Kristovim vjernicima. To zajedništvo i rast čitave Crkve ostvaruje se kad obitelj kao ‘kućna Crkva’ sa strahopoštovanjem, radosno i u prostodušnosti srca moli, zahvaljuje, upućuje hvale Gospodinu, kad kao obitelj nastoji živjeti nasljedujući Krista, kad njeni članovi poput Krista postaju milosrdni, praštaju, povijaju rane jedni drugima, trpe jedni za druge, prinose žrtve i molitve jedni za druge, međusobno se uvažavaju i postaju oslonac jedni drugima, kad hrabre i bodre jedni druge. Tada je obitelj ‘kućna Crkva’. A te bi se osobine ‘kućne Crkve’ brzo trebale preliti i na čitavu Crkvu, kako bi čitava Crkva po uzoru na Svetu nazaretsku obitelj bila Crkva koja se brine za sveto, jer »jedno je potrebno«, kako je Gospodin odgovorio Marti koja je bila sva zauzeta posluživanjem. To jedno je upravo briga za sveto, jer odatle proizlazi sve drugo što je potrebno.

Uz dopuštenje uredništva, prenosimo propovijed dr. sc. Hrvoja Kalema prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.