Na petu srijedu velike devetnice uoči svetkovine sv. Josipa, 15. veljače 2023. u Hrvatskom nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu misu je predslavio generalni vikar Šibenske biskupije mons. Marinko Mlakić, a hodočastili su župljani Župe sv. Martina iz Hrnetića predvođeni župnikom vlč. Dragutinom Šengulom. Na kraju slavlja o svojoj vjeri i snažnoj duhovnoj zaštiti sv. Josipa svjedočila je Patricija Gojani, studentica 3. godine teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Donosimo svjedočanstvo Patricije Gojani:
Živim u vjerničkoj obitelji. Zahvalna sam svojim roditeljima, posebno majci koja me je odmalena učila vjeri i pobožnosti svetom Josipu. Svaku su nas večer roditelji okupljali na molitvu krunice koja je uvijek završila zazivima i zagovorom svetom Josipu. To je za mene uvijek bio poseban trenutak, cijela obitelj na okupu i svi se zajedno molimo našoj Nebeskoj Majci i svetom Josipu. A gdje su njih dvoje tu je i Isus. Najčešće smo molili krunicu, koja me prati cijeli život. Vjera koju su mi roditelji usadili od malena davala mi je, a i sada mi daje vjetar u leđa i hrabrost da kročim kroz život. Pred nama je korizma, koja sljedeće srijede počinje Pepelnicom. Roditelji su nas djecu uvijek učili da je korizma posebno vrijeme u kojem trebamo više razmatrati i propitkivati sami sebe i to u tišini. To vrijeme, vjerojatno zbog tišine jako me podsjeća na svetog Josipa. Sveti Josip me je uvijek pratio kroz život. S njim sam se više upoznala kada sam bila na hodočašću u Svetoj Zemlji. Osobito me se dojmila ta Josipova domovina, mjesta kroz koja je prolazio. Ipak za svetog sam se Josipa posebno vezala u vremenu pandemije izazvane koronavirusom, a osobito za vrijeme (lockdowna) potpune zatvorenosti.
Prije pandemije samo sam jednom bila u ovom Josipovom svetištu, a tijekom zatvorenosti svakog dana. Naime, redovito sam pratila misna slavlja iz ovog svetišta. To je vrijeme za mene bilo posebno milosno, a stan nam je postao kao kapelica. Pratila sam svakodnevno misna slavlja, te zapisivala svaku propovijed. Te zapise čuvam kao uspomenu na to razdoblje. Moram priznati da su me te propovijedi uvijek ohrabrivale i davale mi snagu. Iako je to bilo posebno vrijeme, imalo je i neku ljepotu. Mene je na poseban način podsjetilo na krunice koje sam molila u djetinjstvu. Kako su kamere često zumirale lik svetog Josipa, počela sam još više o svetom Josipu razmišljati, razmatrati. Postao mi je uzor strpljivosti, poniznosti i povjerenja i predanja Bogu. Ovaj kip svetog Josipa iz nacionalnog svetišta je poseban. Gledajući kip shvaćam koliko je potrebno držati Krista za ruku. A kada držimo Krista za ruku onda smo sigurni da će nas On voditi pravim putem. Taj put neće biti jednostavan, ali je sigurno da je taj put onaj koji nas vodi u vječnost. Promatrajući svetog Josipa shvatila sam da i ja poput njega želim služiti Bogu ponizno, hrabro i predano. Zato vjerujem da ću nakon završetka studija teologije moći ući samostan i postati redovnica.