Život kršćanina obilježen je vjerom u uskrsnuće i ona je nešto što mu istinski daruje smisao i koordinate za život. Još je sv. Pavao ustvrdio: „Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je naša vjera!“ (1Kor 15,17). Na drugom mjestu veli: „Za onim gore težite, a ne za zemaljskim“ (Kol 3,2). Na taj način nam biva sasvim jasno kako je život kršćanina, život u perspektivi Uskrsa. I s tim će se svaki vjernik uistinu i složiti. Također će reći kako je činjenica da se uskrsnuće događa tek po svršetku ovozemaljskog života. No to ipak ne znači kako vjernik već ovdje i sada ne živi plodove Kristova uskrsnuća. I upravo su to, dakle, dvije temeljne linije o kojima opstoji ili pada kršćanski život. S jedne strane, dakle, vjera u stvarnost koja tek treba postati realnost svakog vjernika, a, s druge strane, život u snazi plodova Kristove smrti i uskrsnuća u aktualnosti sadašnjeg trenutka. Iz tog razloga, u našemu promišljanju želimo se dotaknuti upravo vjere u istinski život poslije smrti, a opet biti uronjeni u svijet od kojega ne želimo pobjeći, nego mu davati jednu dimenziju životnosti koju posjedujemo jer smo kršćani. 

Život svakog čovjeka obilježen je, dakako, neminovno i smrću koju ni u kom slučaju ne možemo negirati jer je ona nešto što se tiče svih nas. I upravo je smrt trenutak koji ljudskom životu daje dodatnu dinamiku, unatoč sasvim jasnom rasapu njegova tjelesnog bića. Iz tog se razloga mnogim ljudima umiranje čini trenutkom apsolutnog prekida. I to i jest istina, s jedne strane. Bio vjernik ili nevjernik čovjek u smrti dolazi do točke u kojoj se događa raskid. Ipak, za kršćanina taj raskid nije besmisleni čin, nego trenutak ispunjenja svega onoga za što je istinski živio. Smrt shvaćena kao čin predanja i darivanja moga bića koje je izgaralo u ljubavi za drugog čovjeka, a shodno tome i za Boga kojemu je usmjeren naš ljudski život, ni u kom slučaju ne može biti neuspjeli čin. Dapače, ona je događaj u kojemu čovjekova duša postaje dionikom istinske ljubavi Boga koji je i sam već umro, ali i uskrsnuo. Stoga nas Pavlova rečenica s početka: Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je naša vjera, doista stavlja pred temeljnu istinu našeg vjerničkog života. To je istina o životu koji ima smisao u darivanju iz ljubavi za ljubav kojom nas ljubi sam Bog. I to nije tek puka fraza ili lijepa priča, nego realnost koju vjernik živi svakoga dana. I upravo tu dolazimo do druge linije našega promišljanja, a ona je život u realnosti u snazi Kristove smrti i uskrsnuća. 

Kristov život na zemlji pokazatelj je pak da život kršćanina jest život nadilaženja materijalnosti i tjeskobne navezanosti na materijalnost te se to pokazuje točnim u trenutku prelaska s ovoga svijeta.

Naime, ne mogu se oteti dojmu da je situacija sadašnjeg trenutka u kojem živimo kao ljudi XXI. st. pokazala na vrlo surov način kako je vjernik pomalo izgubio svoje istinsko usmjerenje te pomalo zalutao. Naravno, mnogi će reći kako je strah nastao zbog pandemije koronavirusa, te potresi i ratovi koji su na vrlo surov način zadesili našu Hrvatsku i Europu, itekako dovoljan razlog da se čovjek istinski boji. Ipak, osobno mi se čini da takav strah ni u kom slučaju ne može biti razlog slabljenja življenja života s Kristom i za Krista, u smjeru uskrsnuća. Jer vjerujemo li istinski  kako je Kristovom smrću i uskrsnućem svaki strah nadvladan te da je kršćaninu težiti za onim gore, kako veli sv. Pavao, situacija straha od punine života s Bogom u krilu Crkve čini se isuviše besmislenom. Kristov život na zemlji pokazatelj je pak da život kršćanina jest život nadilaženja materijalnosti i tjeskobne navezanosti na materijalnost, te se to pokazuje točnim u trenutku prelaska s ovoga svijeta. Za nevjernika prijelaz niti ne postoji te mu se smrt čini gubitkom. Za kršćanina pak ona postaje trenutak početka punine onoga što već na zemlji treba živjeti. No gdje se odvija ta životnost kršćanskog bića na zemlji? U susretu s Kristom u sakramentima Crkve. U njima se Kristova smrt i uskrsnuće čine stvarnima do „iznemoglosti“. I upravo je to razlog velike krize današnjeg vjernika, koji istini Kristova života pristupa često na polovičan način. Naime, priznaje Njegovu smrt i uskrsnuće te život onkraj, i to je prva dimenzija Kristova uskrsnuća o kojoj smo progovorili u početku promišljanja. S druge strane, onu sadašnju dimenziju življenja plodova uskrsnuća u krilu Crkve često zanemaruje te u njemu blijedi istinski sjaj Božjeg života. Neka nam stoga slavlje Kristova uskrsnuća ove godine bude podsjetnik kako se životu u Bogu dolazi tek življenjem realnosti susreta s Kristom u življenju onih susreta koji nam se daruju po djelovanju Crkve, a to su prije svega susreti s Njime u raskajanoj ispovijedi te slavlju nedjeljne mise gdje vjernik promatra stvarnost i istinu onoga kamo u vjeri putuje. Vratimo se tim susretima i uzljubimo Krista svom dušom, umom i tijelom svojim.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Ivana Benakovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.