U liturgiji susrećemo živoga Boga koji je prisutan u Crkvi te nema potrebe učiniti nešto pristupačnijim ili mističnijim u tim trenucima, jer kako učiniti Boga i više pristupačnijim od onoga kada se On sam daje čovjeku na otajstven način? Ne možemo shvatiti niti to, a htjeli bismo još mistike u liturgiji. Jadne li takve vjere koja može Boga učiniti "pristupačnijim" i "mističnijim", nego što to može sam Bog.
Fra Vinko Brković, član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda na svojem Instagram profilu osvrnuo se na značenje liturgije. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.
Čuje se često u razgovorima među “pravim” katolicima koja je misa “prava” ili gdje se to bolje Krista “doživi”. Takve rasprave vode svi, od svećenika do laika. Svima bi to trebala biti “struka”, ali ovim prvima bi trebalo biti jasno kako prisustvo na određenom euharistijskom slavlju ne garantira bolji doživljaj Krista. Kada bi Krist ovisio o našem prisustvu na nekom obredu onda On ne bi bio Bog, nego instrument u rukama određenih skupina ljudi. Jednako kao što famozni “participatio actuosa” ne označava aktivno sudjelovanje u kojemu svi moramo nešto činiti i raditi kako bismo “doživjeli Krista”, nego označava djelatno udioništvo u liturgijskom slavlju.
Kada bi Krist ovisio o našem prisustvu na nekom obredu onda On ne bi bio Bog, nego instrument u rukama određenih skupina ljudi.
Ono što je nekome kazalište, nekome je najbolji mogući izraz vlastite duhovnosti. Ono što je drugome koncert, trećemu je također izraz njegove duhovnosti, ali sve te ideološke ratove duhovnosti trebali bismo maknuti od liturgije i prestati upirati prstima jedni u druge. To što netko posjećuje određeno euharistijsko slavlje nije nikakav dokaz njegove pravovjernosti ili ispravnog odnosa prema liturgiji i Bogu.
Liturgija nije nešto privatno, nego je djelo Crkve. Ona nikada nije ista ma koliko god izgledala isto te su nepotrebne naše vlastite egzibicije kako bismo je učinili “pristupačnijom” ili “mističnijom”.
Kada jedni o drugima govore i pišu te koriste liturgiju kao bojno polje sitnih strasti i obračuna zapravo najviše govori o njihovom odnosu prema liturgiji i Bogu. Sve je dopušteno komentirati i ispitivati, ali bilo bi dobro kada bismo to ispitivanje i komentiranje započeli na osnovi nekoga znanja, a ne vlastitog osjećaja za nešto što je “bolje”. Liturgija nije nešto privatno, nego je djelo Crkve. Ona nikada nije ista ma koliko god izgledala isto te su nepotrebne naše vlastite egzibicije kako bismo je učinili “pristupačnijom” ili “mističnijom”. U liturgiji susrećemo živoga Boga koji je prisutan u Crkvi te nema potrebe učiniti nešto pristupačnijim ili mističnijim u tim trenucima, jer kako učiniti Boga i više pristupačnijim od onoga kada se On sam daje čovjeku na otajstven način? Ne možemo shvatiti niti to, a htjeli bismo još mistike u liturgiji. Jadne li takve vjere koja može Boga učiniti “pristupačnijim” i “mističnijim”, nego što to može sam Bog.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.