S nedjeljom Bogojavljanja, odnosno blagdana Sveta tri kralja, u većini župa završava blagoslov obitelji i njihovih domova. Osvrnut ću se s nekoliko riječi na blagoslov u župi sv. Roka u Virovitici gdje obavljam službu župnoga vikara kao svoju prvu službu u svećeništvu. Ono što smatram da je vrlo važno naglasiti kada je riječ o blagoslovu obitelji jest to da prvenstveno blagoslivljamo osobe, odnosno, obitelj kao takvu, a ne "zidove" jer to samo po sebi nema smisla. Blagoslov ima silnu snagu i moć za one koji vjeruju u Božju providnost i zaštitu.
Bez vjere u snagu blagoslova nema ni njegova učinka. U suprotnom bi bio ništa više nego magijski čin. U tom smislu, djelomice je krivi naziv “blagoslov kuća”, jer tek se po ukućanima i njihovoj vjeri blagoslov odnosi i na same prostore u kojima žive.
Kraj stare i početak nove kalendarske godine uvijek je vrijeme u kojem analiziramo učinjeno, u kojem propitujemo uspjehe, krize, u kojem donosimo neke nove odluke. Živimo u vremenu u kojem su mnogi razočarani, apatični, u kojima su izgubili vjeru u Boga, u sustav, u ljude, a na kraju, i u same sebe. Pritisak modernog stila života, medija, društva, očekivanja od strane obitelji i posla, u mnogima je stvorio osjećaj krivice da nisu dorasli izazovima, osjećaj da su podbacili, da nisu učinili „ono nešto“ što današnji svijet gleda kao vrijedno i trajno.
Upravo je zato Božić važan. Božić koji uvijek treba gledati u kontekstu vjere, kontekstu povjerenja u Boga koji se ne povodi za našim, ljudskim kriterijima. Društvo u kojem živimo i tempo života kojim živimo i koji nam je nametnut, često nam oduzima svijest o dostojanstvu koje imamo kao djeca Božja.
Snažan bih naglasak stavio upravo na tu, često zaboravljenu, istinu o vlastitom dostojanstvu koje smo primili Kristovim utjelovljenjem. Bog je postao čovjek, živio je ljudski život i tako posvetio sve dimenzije našeg života, pa je i svaki dio našeg života svet. U tom smislu i taj naš “običan”, svakodnevni život i rad ima svoju neizmjernu veličinu i važnost jer je određena vrsta suradnje sa Božjim stvaranjem. Mi smo, kao vjernici, Božje produžene ruke u ovom svijetu i na taj način sustvaratelji boljeg i pravednijeg svijeta i društva.
Svaki naoko običan posao, od kuhanja, spremanja, peglanja, poslovnih obveza, obiteljskih obveza, sve nas to posvećuje i sve to ima smisao, ako to promatramo očima vjere. Tu nam je najbolji primjer upravo Sveta obitelj – Isus, Marija i Josip. Marija je bila domaćica, Josip stolar, bili su siromašni, skromni ljudi, no po njihovim životima Bog je učinio nešto zaista posebno i veliko.
Smatram da je to važno naglasiti danas kada mnogi žive pod pritiskom lažnih uspjeha te zanemaruju vlastitu vrijednost, vrline koje imaju i nerijetko žrtvu koju podnose za drugoga. Želio bih potaknuti sve ljude, na poseban način kršćane, da i u ovoj godini, uz Božji blagoslov, slijede put srca i vjere i njeguju one trajne vrijednosti koje izgrađuju čovjeka i čine dobro drugome.
Tekst pripremio fra Vedran Kos, župni vikar u župi sv. Roka u Virovitici. Član je Reda Manje Braće.