Pšenično zrno mora u zemlju

Iv 12,20-26

„Ako pšenično zrno pavši u zemlju ne umre, ostaje samo. Umre li pak, donosi mnogo ploda“.

Ostati sam? Tko to želi trajno?  Nitko od nas ne želi biti „vuk samotnjak“, ostati sam, trajno. Možda koji dan na odmoru, povući se u tišinu, samoću. Čovjek je „zoon politikon“ – po sebi društveno biće koje ne može bez komunikacije. Ali isto tako – Isus govori u istom dahu o smrti. Tko želi umrijeti?  Možda neki kojima je život pretežak, dosadio. Svi vole život i vole živjeti. Htjeli bi živjeti.

Isus govori drastičnim rječnikom. Govori o životu, ali i o umiranju koje plodi novim životom, koje donosi roda. Kako shvatiti Isusove riječi? Zastupa li on „kult smrti“? Svi govorimo o civilizaciji i kulturi života, ne smrti. Pa i Isus je govorio da je došao donijeti život, život u punini, svakomu od nas (Iv 10,10). Isusova je poruka poruka života, života u ljubavi prema bližnjemu.

Isusovu riječ možemo donekle ilustrirati životom u zajednici, u braku. U bračnoj zajednici svaki bračni partner mora se nečega odreći u korist drugoga. Nešto u njemu mora umrijeti da bi drugi živio. Zaljubljenici moraju „otkidati“ od sebe da bi mogli živjeti, moraju se odreći svojih planova, navika, običaja, ponašanja. Moraju žrtvovati nešto da bi brak bio harmonija, sklad. Dio našega dosadašnjega „ja“ mora odumrijeti, da bismo se prilagodili novomu što nas u braku očekuje. Pogotovo ako je dijete na putu.

Tko u životu vidi samo sebe, ostaje osamljen

Moramo se odreći svojih malih ugoda, godišnjega odmora ako imamo dijete u kolijevci, moramo umirati svojim željama i prohtjevima. Želimo li se otvoriti novomu staro mora umrijeti. O tome govori Isus. Novi život, novo rađanje, nova budućnost. Želimo li da nam život bude plodotvoran, mora u nama nestati staroga čovjeka.

Isus nastavlja: „Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovom svijetu, sačuvat će ga za život vječni“. Tko u životu vidi samo sebe, ostaje osamljen. Gubi smisao života iz svoga zrenika, ide za nerealnim predodžbama, namjesto da se posveti onomu što može učiniti i ostvariti u životu, što mu može donijeti sreću, ispunjenje, ljubav. Samo onaj tko se odrekne svoga „ega“, može se upustiti u nešto drugo, bitnije, značajnije, veće  – sposoban je za ljubav.

U svemu tome – najbolji nam je primjer opet sam Isus. On je Božji Sin. Iskusio je na Jordanu za krštenja da ga je Bog prozvao svojim ljubljenim djetetom. On se mogao povući u svoju odaju, daleko od svijeta, živjeti mirnim životom. Životom kontemplacije, uživanja u Bogu. Mogao je reći: „Meni se Bog objavio. Znam da Bog postoji. On mi je riješio životne zagonetke pa mogu biti u miru.“ Mogu biti bez brige. Dobro mi je ovako.

Isus se upušta u rizik da bude neshvaćen, prezren, odbačen, izdan, pa čak da ide i u sramotnu smrt. Sve to čini iz ljubavi prema Bogu i čovjeku

Ne, tako on ne postupa. Spoznaja Boga ne da mu mirovati i zadovoljno uživati u onome što je u životu stekao. Započinje svoje javno djelovanje. On se ljudima priopćava. Započinje propovijedati. S drugima dijeli svoju sreću, svoje iskustvo. Htio bi da i drugi dožive što je on doživio, što nosi u sebi. Upušta se u rizik da bude neshvaćen, prezren, odbačen, izdan, pa čak da ide i u sramotnu smrt. Sve to čini iz ljubavi prema Bogu i čovjeku.

Ljubav je jedini zakon Isusova života, ljubav bez kraja, u krajnjoj mjeri. Ljubav koja mu omogućuje da zaboravi svoj život, da se izruči za druge. Da bude „Jaganjac Božji koji oduzima grijeh svijeta“.

Što nam poručuje Isus? „Ako mi tko želi služiti, neka ide za mnom. Neka me slijedi. I gdje sam ja, bit će tu i moj sluga. Ako mi tko služi, Otac će ga moj počastiti“.

I to ide. Funkcionira. Svatko to može na samom sebi otkriti. U svojoj životnoj situaciji. Ja, sluga! Ja, onaj koji se trudi oko nasljedovanja Isusa! – Moramo se odvratiti od sebe, okrenuti drugima. Isusu. Odvratiti se od sebičnih planova, snova, predodžaba. Ne živjeti paralelno sa svojim životom. Koja korist od trenutnih zadovoljstava? Alkohola, pušenja, jela, droge? Seksa? Sve to plodi samo nutarnjim nezadovoljstvom, frustracijom, uzaludnošću. Razbacujemo se svojim talentima.

Treba da mene, tebe, Bog pronađe. Isus otkrije. Svi možemo bolje i više ako se Isusu izručimo

Treba da mene, tebe, Bog pronađe. Isus otkrije. Svi možemo bolje i više ako se Isusu izručimo. Ako njega slijedimo. Moje je mjesto kao svećenika na oltaru, u ispovjedaonici. Biti onaj koji u Ime Isusovo oslobađa čovjeka od zla, grijeha. Tereta. Biti posrednik Božje milosti i ljubavi.

Svatko se od nas treba upustiti u rizik nasljedovanja Isusa Krista. I što više čovjek sebe razdaje, to više prima zauzvrat. Zahvalnost, ljubav, poštovanje, pa i priznanje. Ljubav koju čovjek drugima daje, vraća se oplođena, stostruko.

A i ono što se čovjeku činilo bitnim, prijeko potrebnim, danas je suvišno.  Čovjek se lišava suvišna. Čudo u životu događa se – odnosno istinski dobitak stječe se u životu tek kad čovjek isplovi i baci mreže za ulov. Kad ostavi svoje sigurnosti u koje se pouzdavao.

Život je rizik, ljubav je rizik. Ljubav je uvijek u opasnosti da bude prezrena. Ali, što bi bio naš život bez ljubavi! Tek ljubav omogućuje pravi, istinski život, oplođuje ga. Vidimo to kod svojih roditelja koji se nisu bojali života. Davali su život, i pritom umirali.

Trebamo se zaputiti jedni prema drugima i tako ćemo svi zajedno ići naprijed. Na putu u vječnost. Hodočasnici vječnosti ovdje na zemlji.

Fra Tomislav Pervan/ Privatna arhiva

Dr. sc. fra Tomislav Pervan obnašao je značajne dužnosti u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Bio je međugorski župnik, potom i Provincijal. Najpoznatiji je po svom plodnom pisanju u mnogobrojnim katoličkim časopisima. Autor je desetak knjiga teoloških promišljanja te promišljanja na nedjeljna i svagdanja misna čitanja. Živi i radi u Međugorju kao duhovnik časnih sestara franjevki, a široj vjerničkoj javnosti poznat je kao ustrajan i cijenjen ispovjednik.