Hercegovački franjevac fra Tomislav Pervan osvrnuo se na evanđelje dana u četvrtak, 21. travnja poručivši da je uskrsli Isus Krist naš životni cilj te da Uskrs daje smisao našem životu i postojanju Crkve. U nastavku prenosimo njegovo promišljanje.

Kad su američki stručnjaci za atomsku energiju izvodili prve pokuse s atomskim bombama u američkim pustinjama Arizone i Nevade godine 1944.-1945., stvarala se svjetlost daleko snažnija od sunčeve. I otac atomske bombe fizičar židovskoga podrijetla Robert Oppenheimer, rođen u Njemačkoj, rekao je da nakon tih pokusa čovječanstvo odsada i zauvijek zna što je grijeh. Atomska bomba ima strahovitu razornu snagu, iskusili su to japanski gradovi Hiroshima i Nagasaki na kraju Drugoga svjetskog rata. I danas od posljedica tih eksplozija i radijacije ljudi umiru. Vidimo danas koliko prijepora oko korištenja upravo te atomske energije u „miroljubive svrhe“, za proizvodnju struje nakon katastrofalnih događja u Černobilu u Ukrajini te Fukušimi u Japanu prije nešto više od deset godina.

Isus osvjetljava i prosvjetljuje oči i srca svojih učenika.

Isusovo se uskrsnuće dade usporediti upravo sa snažnom atomskom, kozmičkom eksplozijom, ali u pozitivnom smislu riječi. Kvantni iskorak! Oslobođene su sile dobra, života, ljubavi, praštanja. Isus osvjetljava i prosvjetljuje oči i srca svojih učenika. Uskrs daje smisao našemu životu, smisao postojanju Crkve. Bez Uskrsa sve bi naše vjerničko bilo obični zemaljski trud i muka, zapravo u konačnici i suvišno.

Isus Krist – Uskrsli jest naš zadani životni cilj.

U Isusu se susreću Bog i čovjek, božanstvo i čovještvo, u njemu se nepomiješano, ali i nerazdvojno sjedinjuju. I on postaje otvorenim prostorom koji treba zahvatiti sve ljude. Isus Krist – Uskrsli jest naš zadani životni cilj. Nije on nikakav fantom, nikakva utvara ili pak duh, nego živi u novoj dimenziji, protežnici Duha koga šalje i svojima. S njim započinje sve, s njime svršava sve. Učenicima Isus nalaže: Vi ste tomu svjedoci. – To je i naše poslanje u suvremenom svijetu koje je otjeralo Boga iz svoje sredine: Biti svjedoci veće nade i budućnosti u Isusu Kristu i unositi u svijet „atomsku energiju“ ljubavi.

Zbiljnost uskrsnuća i Uskrsloga

Uskrsnućem Isusovim na svjetsku povijesnu pozornicu stupa ono što danas nazivamo kršćanstvom. Isus je sa svojima, ukazuje im se, sjeda za stol. Snebivaju se, misle da vide duha. S njima ponovno blaguje kako bi im razbio svaku sumnju da vide nekakvu avet, da ne haluciniraju. Kao što su za zemaljskoga života bile krajnje značajne one gozbe koje je s njima upriličivao, kao što je gozba (grčki „symposion“) znamen za nebesko kraljevstvo, uživanje ondje na nebeskoj gozbi, tako i ovdje, nakon uskrsnuća, Isus rabi rječnik slika, znakova kako bi otklonio od svojih svaki oblik dvojbe, dvoumice.

Isus je sam svoj tumač, sam svoj egzeget! Ne treba mu naša egzegeza, naši komentari!

Osim tih susreta u kojima Isus prašta, prihvaća, obnavlja, postoji i bezbroj tihih susreta s Isusom. Napose u čitanju Svetog pisma. Ono o njemu zbori, ono ga svjedoči. I on iz njega progovara. I objektivno, i subjektivno. U današnjem čitanju sveti Luka želi naglasiti tu dvostrukost. Zbiljnost uskrsnuća i Uskrsloga. Isključuje svaku mogućnost obmane, halucinacije naglašavajući Isusovu (meta)fizičku zbiljnost (tj. za-zbiljnost) nakon Uskrsa gdje s njima blaguje (“a to ne čini duh koji nema tijela ni kostiju”). I potom evanđelist Luka naglašava i ističe veliko značenje ispravnog razumijevanja Pisma.

Isus je ispunjenje svih obećanja. Isus je sam svoj tumač, sam svoj egzeget! Ne treba mu naša egzegeza, naši komentari! Govori što o njemu pišu Pisma. Sve se mora ozbiljiti i cjelokupno Isusovo djelovanje u Lukinu poimanju stoji pod tim predznakom.

Već prvi Isusov nastup u nazaretskoj sinagogi (usp. Lk 4), a zatim cjelokupni navještaj stoji u znaku ispunjenja svega Zakona (Isus ne dokida, nego dopunjuje!). I dok se Isus bliži Jeruzalemu, mjestu gdje se mora sve “ispuniti”, govori svojima o tim zadnjim danima (usporedi Lk 18,31 sl.). A kao crvena nit provlači se u svih evanđelista općeniti zaključak: Učenici nisu shvatili niti razumjeli tih Isusovih riječi. Smisao im je zatvoren…

Srušila su se njihova nadanja prije Velikog petka da bi Isus mogao biti nekakav zemaljski osloboditelj.

Sad nakon Uskrsa oči im se i srca otvaraju, biva im jasno. Počinju čitati novim očima, razumijevati novim srcem, shvaćati novom pameću. Prosvijetljeni, prožeti Duhom, sam ih Duh uvodi u puno razumijevanje. Nakon brodoloma Velikog petka, prelamaju sve kroz ledac, prizmu uskrsnuća, i svoj i Isusov život. Srušila su se njihova nadanja prije Velikog petka da bi Isus mogao biti nekakav zemaljski osloboditelj.

Isus otvara oči srca i razum

Uskrs se očituje kao slavodobiće ljubavi, praštanja, nenasilja. Postupno im postaje jasno: Tako je to moralo biti. I urastaju u Tajnu. Isto se može i mora zbiti i danas. Tko dopusti da mu Isus otvori oči srca i razum, shvatit će Pismo i crpsti iz njega utjehu, snagu, svjedočit će o vlastitom iskustvu koje ima na temelju svojih susreta s Kristom koji podaruje svjetlo i smisao života.

Isus je i nadalje živ i snažan, a učenici su doskora mogli iskusiti Božju snagu te moć u evangelizaciji ondašnjeg svijeta.

Učenici nisu preko noći, od danas do sutra, postali ono što su postali. Oni su ponajprije bili Židovi koje je Isus uzeo u svoju školu, i postupno su nadišli granice svoga židovstva, nadišli granice svojega nacionalizma i svoje, židovske religije. Povijest kršćanstva do dana današnjega nečuveni je prijepor spram toga što je Isus značio za pojedinca, za ljudsku zajednicu. Isus je i nadalje živ i snažan, a učenici su doskora mogli iskusiti Božju snagu te moć u evangelizaciji ondašnjeg svijeta.

Ukazanja uskrsloga Krista Gospodina pretvorila su šačicu demoraliziranih galilejskih hodočasnika za Pashu u Jeruzalemu u skupinu krajnje odlučnih pojedinaca koji su bili sigurni u svoju nepobjedivost jer su imali Boga iza sebe, kao štit i odstupnicu. Moglo bi se štoviše reći kako su apostoli prošli, proživjeli nešto kao inicijaciju očaja i duhovne smrti prije nego su bili preporođeni na novi, duhovni život, prije nego su postali prvi misionari Evanđelja.

Postali su svjesni: Došao je trenutak istupiti pred svijet i donijeti svijetu nečuvenu poruku koja je njih osobno zahvaćala, oduševljavala, prožimala.

Isus im otvara oči, razum, srce za Pisma, tumači im sve što je pisano o njemu. Oni ostaju u Jeruzalemu i tu se stvara svijest poslanja, pogotovo nakon iskustva na Duhove. Postali su svjesni: Došao je trenutak istupiti pred svijet i donijeti svijetu nečuvenu poruku koja je njih osobno zahvaćala, oduševljavala, prožimala. Nije se to dogodilo naprečac, jer okolnosti to nisu dopuštale, sve je bilo višeslojno i netransparentno, ali oni su bili nošeni nutarnjim zanosom, Duhom Svetim, i vremenom ih je Duh sve snažnije uvodio u tajnu Isusove osobe.

Novi je duh zahvatio tu skupinu, otjerao stari strah i bojazan, postavljeni su novi temelji, dogodio se duhovni potres koji je sve dotadašnje stavio pod veliki upitnik. Isus je svojim uskrsnućem izveo u svijetu nesagledivi prevrat na svakome području. Ni danas nismo kadri dovidjeti sve dosege toga događaja.