Hercegovački franjevac,  fra Tomislav Pervan osvrnuo se na evanđelje po Ivanu u kojem slušamo o ozdravljenju uzetoga. U nastavku prenosimo promišljanje fra Tomislava Pervana objavljeno na mrežnoj stranici Radio Mir Međugorje.

Iv 5,1-3a.5-16

Bijaše židovski blagdan pa Isus uziđe u Jeruzalem. U Jeruzalemu se kod Ovčjih vrata nalazi kupalište koje se hebrejski zove Bethzatha, a ima pet trijemova. U njima je ležalo mnoštvo bolesnika — slijepih, hromih, uzetih.

Bijaše ondje neki čovjek koji je trpio od svoje bolesti trideset i osam godina. Kad ga Isus opazi gdje leži i kada dozna da je već dugo u tome stanju, kaže mu: “Želiš li ozdraviti?” Odgovori mu bolesnik: “Gospodine, nikoga nemam tko bi me uronio u kupalište kad se voda uzbiba. Dok ja stignem, drugi već prije mene siđe.” Kaže mu Isus: “Ustani, uzmi svoju postelju i hodi!” Čovjek odmah ozdravi, uzme svoju postelju i prohoda.

Toga dana bijaše subota. Židovi su stoga govorili ozdravljenome: “Subota je! Ne smiješ nositi postelju svoju!” On im odvrati: “Onaj koji me ozdravi reče mi: ‘Uzmi svoju postelju i hodi!’” Upitaše ga dakle: “Tko je taj čovjek koji ti je rekao: ‘Uzmi i hodi?’” No ozdravljenik nije znao tko je taj jer je Isus nestao u mnoštvu što se ondje nalazilo. Nakon toga nađe ga Isus u Hramu i reče mu: “Eto, ozdravio si! ‘Više ne griješi da te što gore ne snađe!” Čovjek ode i javi Židovima da je Isus onaj koji ga je ozdravio. Zbog toga su Židovi počeli Isusa napadati što to radi subotom.

Za Isusovu riječ vrijedi izričaj kako je ona uvijek oslovljavanje. Nikada ne govori uprazno, njegova riječ uvijek pogađa ‘u sridu’, ona je egzistencijalni zov i izazov. Govor kao oslovljavanje, govor kao neizbježivost odgovora. Govor koji je terapeutski iz-govor. Upravo tako on pita, oslovljava ovoga uzetoga koji je ležao punih 38 godina nepokretan: “Želiš li ozdraviti?” Nikada još nije imao prilike da se spusti u vodu, ili da ga barem netko dolje baci. Uvijek je guran na stranu. “Nemam čovjeka koji bi me spustio!” “Nemam čovjeka”, kako teška optužnica za svako vrijeme, onodobno, ali i danas, danas pogotovo.

Želiš li, hoćeš li ozdraviti?

Isus ga gotovo netaktično oslovljava. Ali je u svemu naglasak na onome: Želiš li? To je temeljno pitanje u svakoj bolesti. Ona Kananejka, koje kćerkicu muči nečisti demon, dolazi k Isusu i navaljuje svim silama. Nemoguće ju je odbiti. Ona zbilja želi da joj kći ozdravi. Ili pak ona udovica koja dosađuje onomu bezbožnom sucu. Ona jednostavno postiže svoj cilj. Upravo takvi morate biti i vi u svome ponašanju, kao da želi Isus reći. Ne popustiti, ne sustati, ustrajno moliti.

Onaj bogati mladić ne bijaše kadar odreći se bogatstva kad ga je Isus malo ‘pritisnuo’. Isusu je on čak i simpatičan, veli se da ga je “zavolio”, ali kad je dirnuo u njegovu bolnu točku – bogatstvo, mladić uzmiče, žalostan se okrenu, ode svojim putem. Žalosno i sa suzama gleda Isus svoj ljubljeni grad Jeruzalem oko koga se toliko mučio, toliko ga snubio, ali vi ne htjedoste, niste prepoznali dan svoga pohoda.

Pojedini današnji bolesnici ne žele ozdraviti, oni žele da ih NETKO ozdravi, da ih lijekovi učine zdravima. Danas više vjeruju cijepljenju nego Bogu! Želiš li zbilja ozdraviti? To je temeljni upitnik. Upravo ‘ti’! Znamo za ponašanje prosjaka i siromaha. Neki ne žele iz svoga statusa prosjačenja. Zna se dogoditi da oni svojim prosjačenjem zarade silno bogatstvo, milostinja im pada u krilo, i nisu tako ni siromašni. Neki su sagradili čak i palače prosjačenjem. Dovedu ih na posve određeno, frekventno mjesto, i onda na njima njihovi “gazde” zarađuju. A da je zdrav, morao bi se dati na posao, morao bi jednom uzeti motiku u ruku, preuzeti odgovornost za obitelj. Upravo je to, čini se, slučaj s ovim prosjakom na ribnjaku Betezde. Teško je onda prihvatiti se svakodnevnoga posla. Bolje i lakše prositi, ako čovjeka nije stid, nego kopati… Isplativije, pa makar i cijeli život.

Nezahvalnost ozdravljenoga

Ozdravljenik ne pokazuje nimalo zahvalnosti za učinjeno čudo, za zdravlje. Naprotiv, kad ga Isusovi protivnici žele upotrijebiti za sebe i svoje ciljeve, zato što Isus čini čudo subotom, prokazuje on Isusa, postaje denuncijant, prokazivač, špijun. Isus ga još jednom susreće – možda slučajno – i upozorava ga da ne griješi više. I zbog toga taj ozdravljenik reagira ljutito. Jednom si se izvukao, drugi put mora pripaziti da ga što gore ne snađe. Opetovano je grijeh uzrokom bolesti!

Opetovano je grijeh uzrokom bolesti!

Ovdje kao da Isusovo čudo nije imalo učinka, kao da je promašilo svoj cilj. Iscjeljenje ima za cilj čovjekovu preobrazbu, pretvorbu u nešto novo, obnovljeno. Isus nije čarobnjak koji čarobnim štapićem čini čudesa, ne izvodi on hokus-pokus, nego je liječnik koji svoga sugovornika želi podići na višu razinu. Prva riječ iz njegovih usta bila je ‘Promijenite se!’, obratite se, trudite se, probudite se iz svojega mrtvila, pospanosti; tražite, kucajte, molite. Ne traži se od vas nemoguće. “Želiš li ozdraviti?” – tj. promijeniti se? To je ono na što Isus pozva i ovoga koga izliječi na ribnjaku.

Ne traži se od vas nemoguće. “Želiš li ozdraviti?” – tj. promijeniti se? To je ono na što Isus pozva i ovoga koga izliječi na ribnjaku.

Isus ne liječi simptome…

Na drugome mjestu Isus veli kako su se njegovi suvremenici htjeli samo načas radovati svjetlu koje je svijetlilo iz Ivanova primjera. Ne želi Isus liječenje simptoma, nego želi da se pokrenemo, da budemo gospodari svoga nutarnjega čovjeka, njegovih pokreta i usmjerenja, liječenje u korijenu. Da upoznamo istinu o sebi, što se u nama krije, te da se odvažimo na promjenu koju sam Isus nudi.

“Želiš li ozdraviti? Hoćeš li biti zdrav?” U tome upitu mogli bismo sažeti sve što je Isus htio reći i učiniti, pod pretpostavkom da imamo pred sobom sve dosege i dubinsku protežnicu toga upita. To onda prevraća čovjekov život, revolucionira ga iznutra i izvana. Znamo za odgovor onih odgovornih u Izraelu u ono vrijeme, znamo za kolektivni otpor koji se prema Isusu širio iz samih vrhova, hijerarhije koja ga je izručila smrti.

Bethezda – Kuća milosti, smilovanja

Ivanovo Evanđelje – kako smo jučer kazali – prati rastuće neprijateljstvo Židova spram Isusa. Čut ćemo danas kako se – nakon što Isus liječi uzeta uzetoga na ribnjaku Betezde – protiv njega već stvara urota zbog kršenja subote. Dok s jedne strane Židovi od Isusa iskaju znakove koji bi ga ovjerovili, Isus čini očite znakove na bolesnicima. Čovjek koji je skoro četiri desetljeća bio ondje i prosio, nije imao nikoga da ga spusti. Isus čini znak i ne pitajući uzetoga za njegovu vjeru. On ga jednostavno liječi. On je liječnik, istinski, on je izvor žive vode, on je gospodar i subote. On je sam Božji Poslanik.

On ga jednostavno liječi. On je liječnik, istinski, on je izvor žive vode, on je gospodar i subote.

Onaj uzeti jadnik imao je pravo u svemu što je rekao. I nije teško prenijeti se u njegovo stanje. Nema jednostavno čovjeka. Nema me tko dovesti do spasotvorna izvora. Ne može doživjeti čudo. Čovjek si predbacuje: “Pa što sam ja Bogu? Krajnje nebitan, nevažan. Ništa se sa mnom ne događa”.

Čovjek je cijeli život ogorčen na sve: Na sebe, svoju bolest, ljude oko sebe koji su sebični, na samoga Boga. Ali je uzrok bolesti dublje, u grijehu. On ga je držao paraliziranim. Isus ga cjelovito liječi: Čovječe, ustani! Uskrsni, čovječe! Uzmi svoju postelju i idi kući!

Pred njim se ne moramo žaliti, tužiti. On zna što nam treba.

I mi se trebamo zagledati u Isusa, liječnika duše, tijela i srca. Zagledati se u njega koji je rekao Marti: Ja sam uskrsnuće i život. Pred njim se ne moramo žaliti, tužiti. On zna što nam treba. I on je tu, naš saveznik protiv bolesti i smrti. Pa i ribnjak Bethesda u prijevodu znači “Kuća milosti” (Beth-Hesed). Kao što smo čuli na početku, Isus ga vidje. Ugleda ga. To je bitno. Isus ne propušta priliku, vidi on čovjekovu bijedu. Osvrće se na bijednika. Vidi kako u nevolji leži. To je bitna značajka Isusova ponašanja. Nikoga ne previđa, nitko mu nije nesimpatičan, za sve ima pogleda i srca. I pomaže. Makar je možda od životnih obveza čovjek pobjegao u svoju bolest.

Makar je možda od životnih obveza čovjek pobjegao u svoju bolest.

Bitno je – Isus se spušta do čovjeka. Sagiba se, ponizuje se. Postaje malen. “Ponizi sama sebe do smrti, smrti na križu”… Tako i ovdje u ovom slučaju. Božji Sin u službi maloga čovjeka koji je uzet, paraliziran, koji nema pomoći ni pomoćnika, koji nema liječnika. Isus se takvim očituje. Hvala, Gospodine Isuse! Ti si čovjekoljubac!