O putu dvojice učenika u Emaus promišlja fra Tomislav Pervan za Radio Mir Međugorje:

S čime su se ova dvojica učenika, napuštajući Jeruzalem, morala konačno rastati i pozdraviti te što su morali pokopati u tome gradu pri zapućivanju u Emaus? Rekli bismo jednostavnim rječnikom: Iza njih je ostalo zgarište vlastitih očekivanja i nadanja. U zidinama svetoga grada razoreno je sve u što su polagali svoja životna očekivanja, svoje nade.

S Isusovom osobom povezivaše ih sve čemu se cijeli narod nadao, što je očekivao u svim vremenima od svoga izlaska iz Egipta, od Jakovljeva obećanja o ‘zvijezdi iz Judina plemena’, spasenje Izraelovo, ispunjenje svih očekivanja. Vjerovali su da je taj spas pod Isusovim rukama opipljiv. Toliko je dobra učinio, to sami priznaju nepoznatom pridošlici. Doživjeli su ga kao osobu silnu na riječi i djelu, i sad su bili očevici kako taj očekivani zaglavi. Osudiše ga po pravu i zakonu, osudu potvrdiše i rimske vlasti. Pilat je oprao ruke, narod je – demokratski i plebiscitarno – tražio njegovu bezuvjetnu smrt na križu, i na kraju grob osta vječni usud tomu Isusu iz Nazareta. To im je toliko neshvatljivo da su tužni i žalosni, utučeni i potišteni, i što se više udaljuju od Jeruzalema prema Emausu, mjestu vlastitog Nedohoda, to se više udaljuju od svoje budućnosti, idu prema ništavilu i beznađu. Jeruzalem i Emaus: dva pola, kontrapunktirana, razapeta između života i smrti.

I nikako se ne mogu pomiriti s činjenicama od prije tri dana te stalno iznovice raspredaju o onome što se dogodi. Što su, da ni vlastitim očima ne vjeruju, morali doživjeti nad tim Pravedni­kom. Nema riječi koja bi izrazila njihovo snebivanje, nema osjećaja koji bi dostatno očitovao njihovo duševno stanje. Jedino što im preostaje jest ljudska riječ, razgovor, dvogovor, i međusobno tješenje. Neshvatljivost proteklih dana ih ne napušta.

Nalaze se poput starozavjet­nog Joba na spepeljanim zgarištima koji ništa ne razumije od svega što mu to Jahve učini. Nadvladan je svojim jadom i boli. Tješe ga trojica prijatelja nakon dana žalovanja i nijeme šutnje, pričaju mu pobožne priče o Bogu, koje zna svaki pobožni Židov, ali sve to ne dira njegovo srce. Na kraju svih tih njihovih priča uzvraća im Job: “S vama, brbljavcima, izumire svaka mudrost i znanje”. Kao da im želi poručiti: Lako je vama govoriti iz svoje pozicije, od života vi ništa ne razumijete, podigli ste oko sebe visoki zid fraza i parola.

Usporedba s našom hrvatskom situacijom je bjelodana. Prestaje svaka mudrost i pametovanje, svaka utjeha i priča nakon tolikih osobnih kalvarija, nakon tolikih neshvatljivih patnja, ali ovoga masovnoga egzodusa u inozemstvo, nakon iznevjerenih očekivanja o zemlji blagostanja. „A mi smo se nadali…” Tako govore ona dvojica pridošlom neznancu koji im priča i tumači pobožne priče iz Starog zavjeta, tako bismo i mi rado uzvratili svim onima koji nas iz svojih udobnih fotelja i naslona, toplih soba i bogatih smočnica tješe.

Jer ovdje se teško živi i umire, ovdje su svakodnevne golgote, neshvaćanje svijeta, rav­nodušnost odgovornih, kraj svake logike i mudrosti… Jasno, mnogi se pitaju, čemu onaj rat, Domovinski, kad smo izgubili gotovo sve za što smo se borili i polagali živote. Drugi nama upravljaju, drugdje su poluge i centri moći. Pa mogli smo se i onda ne opirati, mogli smo sva stradanja izbjeći pod cijenu da nas nestane, da se utopimo u bezimenosti, bezboštvu, izdajući Evanđelje. U trenutku kad se čovjek ili cijeli narod odluči za Evanđelje, slobodu, vlastiti svjesni hod za Kristom, započinje Veliki petak tog naroda i Crkve u narodu. Daje nam se u ruke Kristov križ, a ne nekakav križ kao orden za zasluge. Križ je to koji je podizan u svakoj areni gdje su kršćani mučeni, u svakom koncentracijskom logoru od Auschwitza, Sibira, preko Križnih putova do Vukovara, Dubrovnika, Manjače i Omarske, danas u Ukrajini, samo zbog pripadnosti Isusu Kristu i suprotstavljanja sili Zloga u lice.

Jahve na kraju staje i brani svoga slugu, pravednog Joba, Isus se objavljuje i ovoj dvojici u trenutku lomljenja kruha. Nije ovaj Isus poput ponovno oživljenog Lazara. Ta da je bio prijašnjeg izgleda, onda bi bio poput mladića iz Naima, uskrslog Lazara. Potrebno je najprije gledanje srca, da bi se otvorile tjelesne oči. Srce mora gorjeti, mora se zapaliti, da bi oči progledale. Sve je to jedna silna životna utjeha: Ma kamo se zaputili, ma gdje mi bili, reći će psalmist, ondje nas prati njegova ruka i desnica. Mogu se rušiti bregovi u more, taliti i raspadati kozmički elementi, može nestati i svijet u ognju i sumporu, Gospodin je uz nas. To je početak uskrsnog iskustva uprizorenog na primjeru dvojice na putu u Emaus. Isus, koga smo jednom poznavali i spoznali, koji je nas pozvao, ne napušta nas, već nas prati, duhovno i fizički, ma gdje bili.

I današnje čovječanstvo živi negdje između drame Velikog petka i ponovnog otvaranja očiju za nazočnost Krista uskrslog. Između urušenih ideala, panike i razočaranja, sumnje i mrzovolje te ponovnog oživljavanja iskonske vjere u Boga. Čovječanstvo je ponovno negdje na putu iz Jeruzalema u Emaus, u vremenu ohlađivanja i ravnodušnosti, gdje ipak, svemu unatoč još uvijek gori zapretani oganj koji svršava u konačnom uskliku: “Vidjeli smo Gospodina. On nam se ukazao.” Kod učenika sve svršava u ponovnom okupljanju, zajedništvu koje ubuduće tvore i koje je nerazorivo. Svi su oni iskusili osobnu nazočnost uskrslog Gospodina.

I nas će pitati o razgovorima koje vodimo. O samogovorima u besanim noćima, kad se tisuću pitanja sručuje na našu glavu, o dogovorima koje vodimo pitajući o konačnom smislu svega, kad sve dovodimo pod znak pitanja, kad je čovjek na rubu očaja, kad je prisiljen sve to iz sebe istresti pred Boga svoga. ‘Pred njim molitvu svoju izlijevam, dušu, srce razastirem… Suze su kruh moj danju i noću dok me svednevice pitaju: Gdje je Bog tvoj?, veli psalmist: suze kao izvori koji čiste srce, ulijevaju novu nadu. Nepojmljivo im je da može biti nekoga u Jeruzalemu tko ne bi znao za onu tragediju od onomad.

Sve je jedno veliko protuslovlje. Oni doduše imaju sve informacije – žene su toga jutra bile na grobu i nisu našle njegovo tijelo, ukazali im se čak i anđeli, pa i neki od naših bili su ondje, na grobu. Govore kako je uskrsnuo. Oni su sve to čuli i ostali zbunjeni pričama o nekakvim viđenjima, ukazanjima. Rekli bismo: Ženska posla… Zaplakane oči ne vide ništa, nikakva anđela, nikakvu utjehu ni nadu.

Upravo ih u tom trenutku Isus prekida. Svoje vlastite učenike naziva nerazumnima i spora srca da vjeruju što su proroci davno već rekli o Mesiji. Potrebna je ponovno čitanje i iščitavanje, ponovna lektira Biblije, spočetka. Od prvih redaka. I vidjeti kako je Bog Isusa Krista, onaj Bog o kome je Isus neprestance govorio u raskoraku, ako ne i u oprjeci s ovim o kome govore i koga navješćuju službeni predstavnici židovstva, kako ga tumače i izlažu književnici i farizeji, pismoznanci i veliki svećenici koji Isusa osudiše.

Do konačnog konflikta između Starog i Novog moralo je doći, i Uskrs je samo potvrda da Isus nije ušutkan, da se Bog stavio konačno na njegovu stranu, da je u njemu budućnost i život. Taj sraz, odnosno konflikt naznačen je već u Starom zavjetu, na svakom njegovu mjestu, do kraja jasan i artikuliran, samo što su pojedinci instrumentalizirali za svoje potrebe i interese i Zakon i Boga. Jer ako su Isusovi suvremenici smatrali Isusa za uskrslog Jeremiju, kako se postupalo s Jeremijom i gdje on završi? Kakav je njegov ishod? Jasno, mučenički, kao i kod ostalih proroka. Prisjetimo se samo Jeremijinih riječi o Hramu (Jer 7), a zbog iste je riječi otišao i Isus u smrt.

Vječiti sukob u vjeri između formalizma i srca, zakona, propisa i odanosti, proroka i svećenika. Drugi su smatrali Isusa uskrslim Ilijom. Kako se s Ilijom postupalo? Ili s ostalim prorocima koje su očevi ubijali da bi im sinovi i unuci podizali spomenike! Koja korist od mauzoleja velikanima prošlosti, ako ih se za života nije slušalo i njihove mudre savjete slijedilo? Spomenici su to samo vlastitoj nečistoj savjesti. Tako postaje Sveto pismo riječju koja oživljuje, koja poziva na život. Samo ga je potrebno čitati Isusovim očima. I dijeliti poput hrane.

Nije slučajno da se upravo kroz jelo i u jelu očituje Isus. Najstariji oblik ljudskog zajedništva je zacijelo stol. Dioba hrane i zalogaja, gdje nitko nije isključen. Mjesto i vrijeme gdje se i Isus očituje kao onaj koji navijek živi i nikad više ne umire. Prenijeti se to dade i na našu pripadnost Crkvi. Nije dovoljno biti samo izvana njezin član, ‘šlepati’ se s ostalima u povorci. To ne otvara oči. Tek slušanje njegove riječi, blagovanje za stolom gdje se lomi njegov kruh i stvara zajednica, otvaraju se oči za Isusa.

Bogoslužje u dvojini riječi i sakramenta mjesto je susreta s Uskrslim, a osobna ljubav prema njemu otvara oči.

U trenutku kad iščezava ispred naših očiju slijedi povratak iz Emausa, mjesta razorenih nada u Jeruzalem, svjedočeći novi život i budućnost u zajedništvu s njime. Onim prvim svjedocima bijaše dano gledati ga i pipati, Uskrslog, doživjeti njegovu nazočnost i zaputiti se u misije na njegovu riječ. Međutim, moguće ga je ‘dodirnuti’ duhom, penjući se prema njemu, koji ide ispred nas. Kao nepoznati pratitelj, kao svjetlo u našoj tami, kao gorući oganj u zapaljenu srcu. Na život i smrt, sudbinski se vezao uz čovjeka i ostaje s nama i uz nas makar toga i ne bili svjesni. Tajna je to pred kojom se pada na koljena i prihvaća u zahvalnosti i divljenju.

Potrebno je uskrsnuti iz svijeta vlastite izolacije, iz dugo pothranjivanih sukoba, nepodnošljivosti, uskrsnuti iz vlastitih predrasuda, ustrajati u zajedništvu vjere, nade, ljubavi, lomljenja kruha i molitvi. To je već predokus budućeg svijeta.

Evanđelist Luka podrijetlom je Grk i za njega uskrsnuće nije nikakav eshatološki događaj, na kraju vremena, nešto što se zbiva u budućnosti, već je ono ovdje i sada stvaranje novog čovjeka, novog zajedništva, omogućivanje novog (spo)razumijevanja među ljudima, učenje novog oblika života, zajedništvo blagovanja. Isus otvara novi put, on je začetnik novog života, on je predvodnik u novi život u koji nam je unići kroz mnoge nevolje (usp. Dj 14,22; 9,2). Potrebno je uskrsnuti iz svijeta vlastite izolacije, iz dugo pothranjivanih sukoba, nepodnošljivosti, uskrsnuti iz vlastitih predrasuda te ustrajati u zajedništvu vjere, nade, ljubavi, lomljenja kruha i molitvi. To je već predokus budućeg svijeta.