Budi dio naše mreže

Fra Tomislav Pervan: Tek kad je nadčovjek mrtav, može pravi čovjek zaživjeti

"S kime se Isus susretne, tko pusti u svoj život Isusa kao Spasitelja, cjelokupna njegova egzistencija postaje prozračna, prima novi predznak. Čitamo o tome u Djelima apostolskim gdje se veli da je svima bilo sve zajedničko, nitko ništa nije više smatrao svojim. Ništa više nije naše, ako smo svi mi Božja svojina, i ako imamo Boga - svoje bogatstvo", piše, između ostalog, u svom promišljanju Evanđelja dana fra Tomislav Pervan.

/ dt

Bog ili Mamona

Mt 19, 23-30

Danas smo čuli nastavak jučerašnjega evanđelja. Onaj mladić ostaje povijesni torzo, nedovršen lik. U životu je živio časno, pošteno i korektno, ali nije bio kadar učiniti onaj zadnji, odlučni korak, ostaviti sve i poći za Isusom. Nije mogao iskoračiti iz svoga svagdana, ostaviti svoje bogatstvo. Jedan Zakej to čini, radosno. On je iskoristio svoj trenutak, svoj životni kairos; Isus ga pogleda, navrati u njegovu kuću na objed te je presretan s te činjenice.

Zakej je trebao mnogo oprosta zato je i mnogo ljubio, a možda ovaj mladić treba malo oprosta, pa stoga i malo ljubi

Taj Isusov pogled bijaše prodoran, onaj koji čita misli i srce. Vidio je Isus Zakejevu nesreću i zato ga usrećuje svojim pohodom. Na to Zakej – bez velikih kalkulacija – veli kako polovicu svoga imutka daje siromasima, a ako je koga prevario, vraća četverostruko. Ne znamo što nakon svega njemu ostade, ali je našao u Isusu smisao i sreću. Dolaskom Isusovim u Zakejevu kuću na kuću se spustio blagoslov. To bijaše sreća susreta s Isusom Kristom. Zakej daje ono što se krati, što se plaši dati bogati mladić koji je od mladosti obdržavao Božje zapovijedi. Zakej je trebao mnogo oprosta zato je i mnogo ljubio, a možda ovaj mladić treba malo oprosta, pa stoga i malo ljubi.

Već je u Govoru na gori upozorio Isus na opasnost koja vreba u bogatstvu. Mamona ili Bog. Mamona ima svoje nezasitne prohtjeve koji su u izravnoj opreci prema Bogu. Isus ne osuđuje bogataše, on ih želi spasiti od propasti. Mukotrpan je to put, slikovito je to kazano u usporedbi s devom i iglenom ušicom. Za Isusa problem u svijetu nije siromaštvo, nego bogatstvo! Problem mu nisu siromasi, nego bogataši! Jasno je to u odgovoru mladiću koji je bio bogat. Isus ga je pogledao, prožgao, prožeo svojim očima, istinski zavolio, ali i stavio pred alternativu: Ili Bog ili Mamona. Nemoguće je služiti dvojici gospodara (Mt 6,24).

Nemoguće je promicati Isusovo vječno nebesko djelo ljudskim sredstvima, ako čovjekovo srce nije posvema uz Isusa

Za Isusa je gotovo nerješiv problem kako to da se mi ljudi damo tako lako uvući u pandže novca, u pohlepu, u posvemašnju ovisnost o bogatstvu. Kao da mu Isus želi poručiti: ‘Ako si shvatio da sam ja pravi odgovor tvomu traženju, deder se zaputi doma, to što imaš prodaj, razdaj siromasima i pođi za mnom’. Jer to što imaš, neuporabivo je za kraljevstvo Božje. Nemoguće je promicati Isusovo vječno nebesko djelo ljudskim sredstvima, ako čovjekovo srce nije posvema uz Isusa.

Isus veli: Želiš li biti cijel, cjelovit, potpun čovjek u sebi, želiš li biti ispunjen, integriran, sa sobom identičan, nepodijeljen u svome životu, onda prodaj sve. Isus uvodi nova mjerila. I onaj tko je ostavio sve, primit će stostruko, već ovdje na zemlji. Imat će napretek braće, sestara, majki – ali, začudo, ne i očeva: samo je jedan Otac nebeski!

Učenici su se prestrašili od Isusove riječi. Njegova riječ prodire do koštane srži, do moždine. Slika o iglenoj ušici i devi te bogatašu – to je postalo poslovično, unišlo je u baštinu cijeloga čovječanstva. – Pa tko se to još može spasiti? Isusova je riječ poput mača koji razdvaja, raskoljuje, siječe. Kao da im Isus želi reći: Svi ste vi još uvijek u svojoj nutrini bogati mladići, a da to niste ni izgovorili ili se pak tako očitovali. Ima bogatstava kojih se čovjek teže odriče nego materijalnih stvari.

U Getsemaniju svi će ga ostaviti i pobjeći, a onaj koji se hvalisao, „sve kad bi te i svi ostavili, ja to učiniti ne ću“, bit će onaj koji će kleti i proklinjati uz psovke i preklinjanja: “Ne znam, ne poznajem toga čovjeka”. Da bi spasio golu kožu i život, Petar ne samo da ne brani svoga Učitelja, nego prepušta Isusa sama u smrt. Isus mu je to pretkazao, ali je dometnuo i daljnju riječ kako Petar ne bi očajavao u svome očajnu čemeru: “Ali ja sam molio za tebe da tvoja vjera ne malakše!”

U tome je trenutku Petar ostavio sve svoje bogatstvo iza sebe, prestao računati sa svojim silama

Isus je pogledao ovdje ovoga bogatog mladića i zavolio ga. Međutim, uzalud. A kad je pijetao zapjevao, Isus se okrenu, pogleda Petra. Pogledi im se susretoše, i u tome trenutku Petar je spoznao što znači oprost, i što je to Isusa stajalo. Bijaše to trenutak Petrova drugoga obraćenja, onoga konačnoga i odlučnoga. I „Petar iziđe vani i zaplaka veoma gorko!“ U tome je trenutku Petar ostavio sve svoje bogatstvo iza sebe, prestao računati sa svojim silama. Dotle bogati mladić – Petar – posta u tome trenutku siromašan, do kraj ogoljen i to bijaše njegov spas.

S kime se Isus susretne, tko pusti u svoj život Isusa kao Spasitelja, cjelokupna njegova egzistencija postaje prozračna, prima novi predznak. Čitamo o tome u Djelima apostolskim gdje se veli da je svima bilo sve zajedničko, nitko ništa nije više smatrao svojim. Ništa više nije naše, ako smo svi mi Božja svojina, i ako imamo Boga – svoje bogatstvo. Bog koji je bogat zbog nas postade siromašan. Bog nema ništa osim ljubavi. On je razdao sve, on razdaje sve, do križa. “Sinko, sve je moje tvoje, tebi koji si bio uvijek u očinskoj kući!” Ništa ti nije uskraćeno. I onaj tko može kao Isus reći: “Oče, sve moje je i tvoje, ja sam bio uvijek uza te!” – taj je spoznao narav našega Boga.

A antiteza, protuteža glasi: “Oče, daj mi dio mojih dobara” – nakon čega taj sin uzima život u svoje ruke i onda ga do kraja spiska, spada na prosjački štap i svršava u dronjcima. Takav onda napušta ljubav, napušta cjelinu jer ljubav može davati samo sve od sebe.

Isusu nije stalo do promjene odnosa, nego do čovjekova obraćenja

Isusu nije stalo do promjene odnosa, nego do čovjekova obraćenja. Nietzsche je rekao kako je čovjek nešto što se mora nadići. Da bi se čovjeka nadišlo, treba ubiti Boga i proglasiti nadčovjeka. I Isus bi pristao na cilj, ali bi zanijekao pretpostavku. I Isusu je stalo da se nadiđe čovjek, ali u znaku živoga Boga. Isus nadilazi čovjeka time što pobjeđuje u čovjeku nadčovjeka. Jer nadčovjek je u čovjeku nasilnik, par excellence.

Tek kad je nadčovjek mrtav, može pravi čovjek zaživjeti. Stari čovjek mora umrijeti kako bi novi čovjek po Isusu Kristu mogao živjeti. To praktično znači da moram umrijeti sebi. Isus mora ubiti u meni moju samovolju, naše posesivno ja. Jesmo li na to spremni?

Fra Tomislav Pervan/ Privatna arhiva

Dr. sc. fra Tomislav Pervan obnašao je značajne dužnosti u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Bio je međugorski župnik, potom i Provincijal. Najpoznatiji je po svom plodnom pisanju u mnogobrojnim katoličkim časopisima. Autor je desetak knjiga teoloških promišljanja te promišljanja na nedjeljna i svagdanja misna čitanja. Živi i radi u Međugorju kao duhovnik časnih sestara franjevki, a široj vjerničkoj javnosti poznat je kao ustrajan i cijenjen ispovjednik.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja