Današnji nas blagdan vraća natrag u tajne božićnih dana. Bog dolazi k nama, postaje čovjekom, nazočan je kao dijete. Utjelovio se u Mariji. Marija čuje riječ. Riječ je pogađa i više je ne pušta iz svog dosega. Marija pristaje na put koji joj Gospodin namjenjuje, makar ni sama ne zna što je sve čeka. Nosi i rađa Riječ. Ništa joj nije uskraćeno u životu, ni križ, ni mač boli, ni patnja. Ali, do kraja ostaje vjernicom. Marija, čovjek kao i mi, pozvan, izabran. Mora se izboriti za svoju vjeru, i to ostaje za nas mjerilom prema kome moramo mjeriti sami sebe.

Marija – osoba čvrste vjere

Ono što Pismo veli za Mariju, proteže se na sve nas, tiče se našeg ponašanja, naših odluka koje moramo svaki dan donositi. Kad mislimo o Mariji, onda nije toliko bitno da spoznamo nešto o njoj, njezinu životu, prizorima iz za nas skrovitih godina Nazareta ili Egipta, nego je riječ o tome da živimo poput Marije. Da nam Marija postane uzorom. Ispravan odnos prema Mariji mora biti za svakog vjernika istinska životna pomoć. Uz Mariju bi vjernički život morao biti ispunjeniji, sretniji, uspjeliji, do kraja blagoslovljen. Marija je konkretna životna pomoć na našem vjerničkom putu, u svim odsječcima našega vlastitog života.

Marijin je život svakom svojom niti utkan u povijest Božjeg naroda, starozavjetnog, a poglavito novozavjetnog. U proročkom okruženju, pravi proročki lik. Ovaj prizor u Hramu nije obični obred, ritual ili ceremonija, već proročko pretkazivanje: Bog od nje traži, na usta starca, ne žrtvu Zakonom propisanih ptica, nego žrtvu vlastita života (‘mač boli’), ali i žrtvu vlastitog Sina. Zacijelo joj je malo toga jasno, ili gotovo ništa joj nije jasno, i zato nastavlja svoj život u okružju vjere i zaogrnuta oblakom svjedoka.

Duh kao čimbenik

‘Ja sam svjetlo svijeta’, reći će Isus poslije u Ivanovu Evanđelju za sebe. Starac Šimun bijaše Duhom vođen. Duh je na njemu počivao, Duh ga je vodio do Isusa. U Duhu prepoznaje u malenom Djetetu Pomazanika-Krista-Mesiju. U Šimunovu naručju zasjao je kao svjetlo Šimunova života, ali i kao ‘Svjetlo na prosvjetljenje naroda’. Nakon toga pjeva svoj „Labuđi pjev“, životnu završnu melodiju koju Crkva moli svaku večer, prije počinka, u svome Povečerju – Časoslovu. Unišao je u bogoslužje svojim zahvalnim hvalopojem. Isus je svjetlo na prosvjetljenje!

Što se od toga obistinilo u protekla dva kršćanska tisućljeća? Starac, nadahnut i vođen Duhom, spoznaje ‘ovdje i sada’ (hic et nunc), na svoje oči, Svjetlo svijeta. Jedinstveni životni „kairos“ koji se ne propušta. Je li moguće danas govoriti o Isusu kao Svjetlu svijeta nakon dva tisućljeća? Mnogi prigovaraju kršćanima ‘duhovni imperijalizam’. Svojim dolaskom nametnuli su svoju kulturu i vjeru, uništili sve postojeće bogove i hramove.

Iznutra svijetliti – ižarivati svjetlo Kristovo

Ljudi se svjesno bune protiv bilo kakva tutorstva sa strane. Zato nastaje temeljni problem: U kakvu ‘pakovanju’ nudimo to svoje kršćansko svjetlo, uvjerenje, osvjedočenje. Svi se bunimo protiv ideoloških predznaka i uvjeravanja, a problem je zapravo u svakome od nas: Koliko nas je iznutra zahvatilo, prosvijetlilo, ispunilo to svjetlo koje je došlo s Isusom na ovaj svijet? Govoriti o vatri koja bi trebala zapaliti svijet, o svjetlu koje bi moralo obasjati sve ljude jest tematika svih postkoncilskih sinoda i vijećanja, ali bitni problem ostaje proces pounutrašnjenja: Svjetlo i vatra moraju paliti i sjati iznutra, moraju biti kohezivna snaga koja nas povezuje iznutra, a ne da se međusobno isključujemo ili izopćujemo.

Živimo u vremenu u kome je ideja Boga potamnjela ili izblijedjela i zato nam treba svijetlih uzora i primjera koji svojim životom artikuliraju, riječju i djelom, tu zbilju. Ljudi su u potrazi za sretnim osobama jer te na specifičan način posreduju iskustvo i nazočnost Nadnaravnog. Vjerujemo da se Bog na ljudski način susreo s čovjekom u Isusu, da bismo napokon bili lišeni uzaludna traganja za punim čovještvom, ali i za Božjim licem. Šimunu se to u životu posrećilo. Cijeli je život tragao i iščekivao, u kojem će djetetu prepoznati Obećanog. (U ovom surječju može se navesti primjer kako Tibetanci nakon smrti jednog Dalaj Lame traže po cijelom Tibetu u malenoj djeci utjelovljenje njegova duha i novoga Dalaj Lamu). ‘Jer vidješe oči moje spasenje tvoje’.

Biti „Božje pismo“

Pavao će poslije pisati Korinćanima kako su oni otvoreno pismo Kristovo, napisano ne crnilom, nego Duhom Boga živoga, urezano u mekana srca, koje vide i čitaju svi ljudi (usp. 2 Kor3,2-3). Svjetlo Isusa Krista svijetli u ovome svijetu samo uz pomoć ulja našeg života, u povijesnim prilikama u kojima ižarujemo ili zastiremo, odnosno posve trnemo to jedinstveno svjetlo.

Ne smijemo također smetnuti s uma daljnje Šimunovo proroštvo kako je Isus ‘kamen spoticaja’, ‘znak protimbe’, znak osporavani, nezaobilazivi povijesni međaš i miljokaz. Čovjek se mora prema njemu orijentirati ili ga odbaciti zajedno s njegovom porukom. Isus je smetao od svog samog početka, već ga je Herod htio smaknuti, a onda sumještani u Nazaretu. Za svega njegova djelovanja imamo neprestance urote protiv njega da bi na kraju morao završiti na križu. Da dokaže koliko je Bogu stalo do čovjeka, da bi dokazao svakome od nas da mu nije stalo do vlastita života, nego do našeg spasenja i naše sreće. Cijeli njegov život, cjelokupna njegova pojava i riječ samo su jedan veliki poziv na ‘revision de la vie’, reviziju vlastitog života, ali poglavito na reviziju vlastite slike o Bogu i čovjeku.

Smisao povijesti – Isus Krist

Cjelokupna ljudska povijest, u svim svojim usponima i padovima, iluzijama i otrježnjenjima, poprima svoj smisao u ovoj osobi koja ima zadnju riječ i želi spas svih ljudi. Čovjek može u obmanama, iluzijama živjeti, ali se ne može u iluzijama umrijeti. Isusov život, smrt i uskrsnuće najčvršće su nam hvatište i sidrište.

Starac je Šimun to slutio, za to molio, cijeli život iščekivao, i na kraju mogao mirne duše i srca ‘otpočinuti u miru’, umrijeti sretan, jer je na svojim rukama imao onoga koga cijeli Svemir ne može obujmiti. U svakoj svetoj misi primamo ili na usta, odnosno na ruke Tijelo Kristovo. Što je drugo euharistija u našim rukama nego Isus u Šimunovu naručju? Isus položen na naše ruke, ispružene, prazne, gdje nam se daje kao životni kruh i hrana. Bet-lehem dade se prevesti i s ‘Kuća kruha’. Nahrani nas, Gospodine, tom hranom za životni put. I svijetli nam, Gospodine, na životnom putu.

Fra Tomislav Pervan/ Privatna arhiva

Dr. sc. fra Tomislav Pervan obnašao je značajne dužnosti u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Bio je međugorski župnik, potom i Provincijal. Najpoznatiji je po svom plodnom pisanju u mnogobrojnim katoličkim časopisima. Autor je desetak knjiga teoloških promišljanja te promišljanja na nedjeljna i svagdanja misna čitanja. Živi i radi u Međugorju kao duhovnik časnih sestara franjevaka, a široj vjerničkoj javnosti poznat je kao ustrajan i cijenjen ispovjednik.