Budi dio naše mreže

Fra Tomislav Pervan: Svijet će Kristove učenike uvijek mrziti, ali oni nisu iz svijeta istrgnuti, nego upravo u njega poslani

"Pod riječju ‘svet' i ‘posvetiti' u Bibliji se ponajprije ističe bitna Božja oznaka. Bog je svet. On je sama svetost. Svetost je način Božjega bivovanja. Samo je Bogu svetost svojstvena. On je jedini istinski i izvorno Sveti. Svaka druga svetost izvodi se iz Božje svetosti, jest sudjelovanje u Božjoj svetosti", piše, između ostalog, u svom promišljanju Evanđelja dana fra Tomislav Pervan.

/ dt

Posvećeni istinom

Iv 17, 11b-19

Najsnažnije i najdublje što u životu nekoga čovjeka možemo učiniti, isto tako i zadnje što na kraju jednoga života možemo nekomu darovati, jest molitva. Svaka ljubav dolazi do svojih granica, i jedino što nam preostaje jest da ga prepustimo Božjoj ljubavi i Božjem srcu. Upravo to čini i Isus u svojim oproštajnim riječima. Sve prelijeva u jednu veliku molitvu, u vapaj za one koji ostaju u svijetu. Na kraju svih mogućnosti, na razdjelnici svjetova ostaje nam da samo stupimo praznih ruku pred samoga Boga i molimo za ljubljenu osobu. „Velikosvećenička molitva“ upravo je stoga tako nazvana jer je u sebi vapaj za druge, obavljamo svećeničku službu u svijetu prema drugima. To čini za svoje Isus. Zahvalna molitva, ali i prinosnica, molitva nade i pouzdanja.

Isus govori o posvećenju, trostrukome. Naime, Otac je posvetio Sina i poslao ga u svijet. Sin posvećuje samoga sebe (tj. žrtvuje sebe) te moli da i učenici imaju udjela u njegovu posvećenju te da budu posvećeni u istini. Posvećenje znači izabranje, odvajanje od svijeta, ali ujedno i poslanje u svijetu za Božje djelo.

Ne-biti-od-svijeta, to je zadaća učenika za sva potonja vremena

Isus u molitvenom obliku polaže račun pred nebeskim Ocem o svome djelu u svijetu. Usrdno moli da Otac očuva one koje mu je dao od zla i Zloga. Oni nisu od svijeta. Ne-biti-od-svijeta, to je zadaća učenika za sva potonja vremena. Oni su strano tijelo u svijetu. Svijet će ih uvijek mrziti. Isus moli da Otac posveti sve u istini. Isus se posvećuje, a to posvetiti u Bibliji znači prvenstveno žrtvovati. Prinosi i žrtvuje sebe i svoj život za život svijeta. Isus ne živi za sebe, nego za svijet i za svoje. Žrtvuje se, prinosi se, posvećuje se!

Učenici žive u svijetu, nisu od svijeta. To pak ne znači kako su neprikladni, kako ih svijet ne treba, kako nas se svijet više ne tiče. Svijet od Isusova dolaska na ovaj svijet, od Golgote i uskrsnuća, nije više isti svijet kakav je prije bio. Ni mi koje je dosegnula Božja riječ ne možemo više biti isti kao i sav ostali svijet. Svijet je postao Božji svijet, novo stvorenje je na djelu. Nismo iz svijeta istrgnuti, nego upravo poslani u svijet. Svijet je naše radno mjesto i polje rada. U svijet treba sijati Božju riječ, svijet je Božja njiva. Suodgovorni smo za Božje djelo u svijetu.

Pod riječju ‘svet’ i ‘posvetiti’ u Bibliji se ponajprije ističe bitna Božja oznaka. Bog je svet. On je sama svetost. Svetost je način Božjega bivovanja. Samo je Bogu svetost svojstvena. On je jedini istinski i izvorno Sveti. Svaka druga svetost izvodi se iz Božje svetosti, jest sudjelovanje u Božjoj svetosti. On je čisto svjetlo, istina i dobro bez ljage i mane.

Nešto ili nekoga posvetiti znači stoga izručiti stvar ili osobu Bogu, izdvojiti je iz područja profanoga, svagdanjega i ljudskoga, prenijeti je u ozračje Božjeg djelovanja. Kad Isus veli “Ja se posvećujem” onda on time čini sebe istodobno i svećenikom i žrtvom. Posvećujem se znači isto što i ‘žrtvujem se’. To je Isusov svećenički čin u trenutku rastanka sa svojima. Time možemo zaviriti u Isusovo srce koje se daje kao otkupiteljska žrtva, žrtva pomirnica i okajnica za naše grijehe. Za nas pak vrijedi kako nitko bez svetosti ne može vidjeti Božjega lica.

‘Posveti ih u istini’ i ‘tvoja je riječ istina’. Riječ je nešto poput kupke kroz koju učenici moraju proći, ona je stvarateljska Božja sila koja oblikuje i preoblikuje učenike u Božje biće. Isusovo posvećivanje učenika istodobno je i njihovo odašiljanje. Učenici moraju biti živo očitovanje, re-prezentacija, tj. usadašnjenje, uprisutnjenje onoga života kojim živi sam Bog i nalazi se u samome Bogu. Odnos Oca i Sina u Duhu Svetome. Te kupke čišćenja, pranja su sami Gospodin Isus. Moraju proći svi kroz njegovu sudbinu, biti uronjeni u njegovu smrt, preobučeni u nove, bijele haljine, te tako imati udjela u njegovu svećeničkom poslanju u svijetu.

Svijet s pravom očekuje riječ koja oslobađa, zacjeljuje, liječi, koja otvara prozore u vječnost te podaruje ljubav i volju za životom

Teško nam je dovidjeti dosege ovih Isusovih riječi. Europa jest bila kršćanski kontinent, ljudi su kršteni, ali vidimo danas kako kršćanstvo odumire, kako nestaje onoga izvornoga što je nosilo ovaj kontinent stoljećima, kroz skoro dva puna tisućljeća. Ljudi su govorili i izgovarali toliko puta ‘Oče, naš’, nazivali su Boga Ocem, upravo kao što to čini i Isus u ovoj molitvi. Kako danas izgovoriti te riječi gdje nema više svijesti Boga Oca, kako danas prevaliti preko usana riječi koje više nisu tako ni jednoznačne i jednostavne? Nazivati Boga ‘Oče sveti’?

Ljudi, pa i vrhunski fizičari, rado govore o Savršenom principu, o Počelu svih stvari, o Razumu koji je moguće otkriti u svim stvarima, ali kako nazvati to počelo i zadnji uzrok svih stvari Ocem, kao što to čini Ivan u svome Evanđelju, odnosno Isus koji od svojih odlazi? Naša se vjera temelji upravo na tome iskustvu da nam trebaju posrednici koji će nam posredovati Boga kao Oca.

Isusu to bijaše moguće, on je došao iz Boga i upravo je u njegovoj blizini pojedinac mogao iskusiti povezanost s Iskonom, božanskim Počelom, u konačnici dobrim Ocem. Tomu se Ocu on vraća kako bismo mi bili obilježeni ne strahom, nego radošću, srećom, što nam život plodi blagoslovom i uspijeva u okrilju ove božanske očinske ruke.

Oče, sačuvaj ih od Zloga! Svijet s pravom očekuje riječ koja oslobađa, zacjeljuje, liječi, koja otvara prozore u vječnost te podaruje ljubav i volju za životom. Ove Isusove dirljive riječi nisu puke krilatice ili ‘sentimenti’ u času rastanka, nego jasni i trijezni pogled u budućnost, veličanstvena vizija, silno polje rada koje čeka učenike.

Toliki će ‘na riječ učenika’ povjerovati. A povjerovat će samo onda ako je učenik u životnome odnosu sa svojim Gospodinom, ako se napaja na Isusovu izvoru. Čime se oblikuje naše mišljenje? Mišljenjem medija, svijeta, novina? Prema čemu mjerimo svoja uvjerenja i svoje istine? I tko našim mišljenjem gospodari? Zapitajmo se i odgovorimo sebi pošteno.

Fra Tomislav Pervan/ Privatna arhiva

Dr. sc. fra Tomislav Pervan obnašao je značajne dužnosti u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Bio je međugorski župnik, potom i Provincijal. Najpoznatiji je po svom plodnom pisanju u mnogobrojnim katoličkim časopisima. Autor je desetak knjiga teoloških promišljanja te promišljanja na nedjeljna i svagdanja misna čitanja. Živi i radi u Međugorju kao duhovnik časnih sestara franjevki, a široj vjerničkoj javnosti poznat je kao ustrajan i cijenjen ispovjednik.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja