Hercegovački franjevac fra Tomislav Pervan osvrnuo se na Markovo evanđelje o Isusovom ozdravljujućem dodiru i preduvjetu koji je potreban da bi nas Isus mogao ozdraviti, koje slušamo u ponedjeljak 7. veljače. U nastavku prenosimo tumačenje fra Tomislava Pervana, objavljeno na stranici Radio Mir Međugorje.

Ovomu sažetku Isusova djelovanja prethodilo je umnažanje kruha s istočnu stranu Genezareta, na pustom kraju, današnjoj Golanskoj visoravni, gdje je Isus namjeravao načiniti s učenicima stanku nakon naporna misijskoga poslanja i putovanja.

Htio je s njima u osami odmoriti dušu i srce, napuniti ‘akumulatore’. Ali ih je svijet pretekao. Ondje, u pustom kraju, Isus (na)hrani pet tisuća ljudi. Potom se navečer zapućuje sam u goru da moli, a učenici su se mučili svu noć na moru. Negdje u zoru dolazi im hodeći po vodi, na čudesan način. Dokida zakone fizike, sile teže i gravitacije. Potom pristaju na zapadnoj obali. I odmah o njemu puca glas te su se ljudi strčali sa svih strana.

Čudo ostaje čudo, ali ono nije vodilo prema vjeri. Isus traži vjeru.

Ono umnažanje kruha jest nasitilo svijet, masu u pustinji, upravo kao što je Bog, Gospodin, hranio svoj narod za Mojsija u pustinji manom, ali ni učenici a ni svijet nisu shvatili bit čuda. Čudo ostaje čudo, ali ono nije vodilo prema vjeri. Isus traži vjeru. Nje još nema. Tako i u ovome izvješću. Narod očekuje od Isusa da ga izliječi, a ne pita se, koja je to sila u Isusu i tko je zapravo Isus kao osoba. Ne pita se spram tajne Isusove osobe. Isus ne traži nikakve preduvjete, on nastupa kao pomoćnik i liječi sve bolesne i nemoćne. I ovdje se događa ono što se dogodilo s onom ženom koja je bolovala od krvarenja. Dotičući se skuta njegovih haljina ljudi su ozdravljali.

Isusova osoba i riječ kao lijek

Isusova riječ jest riječ Evanđelja, Radosne vijesti, vijest o čovjekovu spasenju i otkupljenju. Isus naviješta blizinu samoga Boga, Božjega kraljevstva, Boga koga naziva svojim Ocem, on djeluje kao Spasitelj. Nastupio je u svome narodu kao pomoć i pomoćnik, lijek i liječnik. Prva ga tri evanđelja, tzv. sinoptici, opisuju kao liječnika duše i tijela, kao onoga koji liječi svaku bolest i nemoć u narodu. Isus ne govori mnogo o naravi bolesti ni o bolestima, nego ih liječi. One pred njim nestaju.

Isus poznaje korijen bolesti. Ni pred kojom bolesti ne uzmiče – grješnici, carinici i grješnice njegovo su trajno društvo.

Ne govori on zbog čega je bolest tu, zbog čega netko boluje od ove ili one bolesti, bolesti on imenuje pravim imenom i liječi ih. Smiluje se bolesnicima. Vidi mnoštva bolesnika oko sebe, nevoljnike i ljude privlači Isusova pojava i on pomaže. Ne razlikuje duševne, duhovne ili pak tjelesne bolesti – sve su bolesti samo veliki izričaji goleme ljudske nevolje i patnje čovječanstva. Isus poznaje korijen bolesti. Ni pred kojom bolesti ne uzmiče – grješnici, carinici i grješnice njegovo su trajno društvo. Nijedna tjelesna bolest nije mu odveć kužna ili ogavna. U ovome svijetu prepunu jada i bijede, prljavštine i zlobe koja ga trajno, svaki dan okružuje, ostaje on zdrav, čist, uspravan i trajno na djelu.

Njegovo društvo – spašenici

Tako je i stekao učenike i učenice. Oni su krug izliječenih, oni su iscijeljeni, „cijeli“, jer su vjerovali u njega, jer su iz njegovih riječi i osobe crpli zdravlje i spasenje. Doživjeli su Božju blizinu u njegovu društvu i on ih je sve spašavao od životnoga brodoloma. A budući da su prepoznali Boga kao Oca u njegovu Sinu, stoga su i mogli ozdraviti. Zato iz toga nepresušnoga vrela crpu zdravlje i puninu života. Vjera je samo onda vjerodostojna i istinita ukoliko je kadra čovjeka osloboditi, podariti mu mir, spasiti ga od frustracija, depresija i svakojakih otuđenja.

U tim bolesnicima možemo prepoznati bijedu posrnula čovječanstva i danas.

Ljudi, tjerani životnim nevoljama i olujama, sa svih strana dolaze k Isusu, žele ga dotaknuti. Dovoljno im je samo ga dodirnuti, i već su zdravi. Jasno, preduvjet je vjera, kao kod one žene koja je bolovala od krvarenja 12 godina. Ljudi znaju što mogu od Isusa očekivati. Čim ga vide, prepoznaju oni i svoju nevoljnu situaciju, hrle mu kao pomoćniku. On liječi svaku bolest i nemoć u narodu. U tim bolesnicima možemo prepoznati bijedu posrnula čovječanstva i danas. Ono je trajno paralizirano grijehom i bijedom. Nemoguće je snažnije oslikati i prikazati vapaj paloga stvorenja od ovih scena koje su se uprizorivale oko Isusa.

Naspram ovoga pomoćnika u Isusovu liku ljudi se ne boje stupiti pred Isusovo svjetlo i pod Isusovo svjetlo, u Isusov vidokrug. Isus ne odbacuje, ne prigovara, ne ispituje ničiju savjest. Zna što čovjek ispred njega i u njegovu društvu treba. Pomoć je sigurna. Marko rabi riječ ‘spasiti’ – sozein, a ta se u teologiji rabi za Isusa – Spasitelja – Soter-Salvator. Isus je sama Božja nazočnost među nama, Božja sila i snaga, on je spas i spasenje za ovaj izgubljeni svijet. Tko se dohvati te ‘pomoći’, već je spašen. To je životni čin, a ne plod intelektualnoga domišljanja.

Isus – sigurnost na moru života

Tko se dohvati Isusa, tko se uza nj privine, makar propadao i svijet oko njega, na sigurnu je. Dohvatiti njega znači ispustiti iz ruku druge sigurnosti u životu. Dohvatiti Isusa znači biti zahvaćen Isusom, dohvaćen od njega. Upravo kao što piše Pavao Filipljanima. Kristom zahvaćen, prožet, želi iskusiti snagu njegova uskrsnuća. Riječ je o poruci i vjeri, govoru i odgovoru: “Vjera te je tvoja, ženo, spasila!” (usp. Mk 5,34). Isto je iskusio Petar kad je počeo tonuti. Na vapaj Isus ga hvata za ruku i spasava. Dopustimo to i mi Gospodinu – da nas zahvati, drži i nikada iz ruku ne ispusti.

Dok je Gospodin Isus živio u ovome svijetu, jednostavni dodir njegovih haljina liječio je bolesnike. Zašto bismo dakle mi dvojili, ako imamo vjeru, da će učiniti i na nama svoje čudo…?

“I svi koji bi ga dodirnuli, bivali bi izliječeni – ako je u nama kao u svojoj kući? Njegova Visost ne plaća loše za gostoprimstvo koje mu iskazujemo u svojoj duši- dok je Gospodin Isus živio u ovome svijetu, jednostavni dodir njegovih haljina liječio je bolesnike. Zašto bismo dakle mi dvojili, ako imamo vjeru, da će učiniti i na nama svoje čudo – kad je tako duboko i intimno povezan s nama u euharistijskom zajedništvu? Zašto nam ne daje što od njega molimo,  ako ga samo dobro prihvatimo i ugostimo. Je li vam muka moći promatrati našega Gospodina tjelesnim očima? Govorite sebi da nam u ovom trenutku to ne pristaje…

Ali, čim naš Gospodin vidi da neka duša ima koristi od njegove prisutnosti, on joj se otkriva. Ona ga ne će doduše vidjeti tjelesnim očima, ali će joj se on otkriti u snažnim nutarnjim osjećajima i na mnoge druge načine. Ostanite s njime u dobru raspoloženju. Ne gubite nikakve povoljne prigode – kao što je taj trenutak nakon svete pričesti – da mu izgovorite svoje potrebe.” (Sv. Terezija Avilska, Put savršenstva, pogl. 36)