Hercegovački franjevac fra Tomislav Pervan osvrnuo se na poruku Markova evanđelja u kojemu smo slušali o obraćenju sv. Pavla. Tumačenje današnjeg evanđelja donosi fra Tomislav Pervan na web stranici Radija Mir Međugorje. 

Mk 16, 15-18

Isus se ukaza jedanaestorici i reče im: “Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati i bit će im dobro.”

Apostol Pavao do obraćenja zvao se Savao, tj. Šaul. Ime hebrejsko, dade se prevesti s „Izmoljeni“, Isprošeni. Dijete izmoljeno i isprošeno od Gospodina. Bio je osvjedočeni progonitelj kršćana. Prilikom kamenovanja sv. Stjepana, Stjepanovu odjeću su odložili do njegovih nogu.

Na putu u Damask da i ondje hapsi i progoni kršćane, Gospodin Isus ga je oborio ga na zemlju jakim bljeskom svjetlosti, pri čemu je Savao oslijepio, te mu se obratio riječima: “Savle, Savle, zašto me progoniš? ” Savao odvrati: “Tko si ti, Gospodine?”, a glas odvrati: “Ja sam Isus koga ti progoniš.” Isus je identičan s vjernicima, Crkvom. On se s njome do kraja identificira pa se stoga može staviti znak jednakosti između Crkve i Isusa Krista.

U Damasku je pošao k Ananiji, koji mu je vratio vid položivši na nj ruke. Tada se krstio. Dotadašnji je Savao, veliki progonitelj kršćanstva, izvanrednim Božjim zahvatom, postao Pavao. „Paulus“ je latinsko ime, a znači „Maleni“. Od velikana, učenjaka, postaje malen, neznatan, Gospodinov sluga i rob. Učeni filozof, najveći propovjednik Kristova evanđelja svih vremena. Pisac poslanica. Pisac velebnoga Hvalospjeva ljubavi. Učitelj i apostol naroda. Propješačio je Malom Azijom i Grčkom, sve do Rima propovijedajući Radosnu vijest spasenja svim ljudima. Kristov svjedok do smrti koju je mučenički podnio za cara Nerona, kao i sveti Petar, u Rimu oko 65. godine. Prešao je desetke tisuća kilometara naviještajući Radosnu vijest.

U svezi s njegovim obraćenjem imamo dvije vrste izvora.

Prva – poznatija – vrsta pripovijesti su iz Lukina pera koji čak tri puta pripovijeda o događaju u Djelima apostolskim (usp. 9,1-19; 22,3-21; 26,4-23). Cijela tri poglavlja zauzimaju izvještaji o Pavlovu obraćenju. Jednom Luka izvješćuje o Savlovu susretu s Gospodinom, a u druga dva Pavao sam pripovijeda najprije Židovima u Jeruzalemu o svome obraćenju, dok u 26. poglavlju iznosi svoju obranu pred rimskim namjesnikom Festom te kraljem Agripom i njegovom suprugom Berenikom.

Prosječni je čitatelj možda u kušnji da previše zastane na nekim pojedinostima, kao što su svjetlost s neba, pad na zemlju, glas koji zove, okolnost sljepoće, ozdravljenje kao da mu je pala ljuska s očiju i post. No, sve one upućuju na središte događaja:

Uskrsli Krist pojavljuje se kao sjajno svjetlo i obraća se Savlu, mijenja njegovo razmišljanje i sam njegov život. Sjaj Uskrsloga čini ga slijepim: tako se i izvana dogodilo ono što je bila njegova nutarnja stvarnost, njegova sljepoća u odnosu na istinu, svjetlo koje je Krist. Nakon toga njegovo konačno “da” Kristu koji mu u krštenju ponovno otvara oči, čini da stvarno vidi. U drevnoj se Crkvi krštenje nazivalo još i “prosvjetljenje“ (photismos) jer taj sakrament daje svjetlo, daje stvarno vidjeti.

U drevnoj se Crkvi krštenje nazivalo još i “prosvjetljenje“ (photismos) jer taj sakrament daje svjetlo, daje stvarno vidjeti.

Ono što se na taj način izražava teološki, u Pavlu se ostvarilo i fizički: izliječen od svoje unutarnje sljepoće on pravilno vidi. Sveti Pavao je, dakle, bio promijenjen ne promišljanjem i filozofiranjem, već jednim događajem, neodoljivom prisutnošću Uskrsloga, u koju kasnije nikada neće moći sumnjati jer je izravnost toga događaja, toga susreta bila tako snažna. On je u temelju izmijenio Pavlov život; u tom smislu može se i mora govoriti o obraćenju.

Drugu vrst izvora o obraćenju predstavljaju same Poslanice svetoga Pavla. On nikada nije potanko pisao o tom događaju, zacijelo zbog toga što je vjerojatno svima govorio o tome događaju, svi su znali da je od progonitelja prerastao u gorljiva Kristova apostola. Ali to se dogodilo ne nakon vlastitoga razmišljanja, nego nakon snažnoga događaja, susreta s Uskrslim.

U 1 Kor 15 govori o ukazanjima Uskrsloga pa na kraju dodaje: “Najposlije se, kao nedonoščetu, ukazao i meni” (1 Kor 15,8). Na taj način daje shvatiti da je to temelj njegova apostolata i njegova novog života. Ima i drugih tekstova u kojima se pojavljuje ista stvar: “Po (Isusu Kristu) primismo milost i apostolstvo” (usp. Rim 1,5); kao i: “Nisam li i ja vidio Isusa, Gospodina našega? (1 Kor 9,1), riječi su kojima aludira na stvar što je svi znaju. I konačno, najizravniji se tekst nalazi u Gal 1,15-17: “Ali kad se Onomu koji me odvoji već od majčine utrobe i pozva milošću svojom, svidjelo otkriti mi Sina svoga da ga navješćujem među poganima, odmah, ne posavjetovah se s tijelom i krvlju i ne uziđoh u Jeruzalem k onima koji bijahu apostoli prije mene, nego odoh u Arabiju pa se opet vratih u Damask”.

Uskrsli se obratio Pavlu, pozvao ga na apostolat, učinio ga je pravim apostolom, svjedokom uskrsnuća s posebnom zadaćom da naviješta evanđelje poganima, grčko-rimskome svijetu.

U toj “autoapologiji” odlučno ističe da je i on također pravi svjedok Uskrsloga, da ima vlastito poslanje što ga je primio neposredno od Uskrsloga.

Na taj način možemo vidjeti da se dva izvora, Djela apostolska i Poslanice svetoga Pavla, podudaraju i slažu u temeljnoj točki: Uskrsli se obratio Pavlu, pozvao ga na apostolat, učinio ga je pravim apostolom, svjedokom uskrsnuća s posebnom zadaćom da naviješta evanđelje poganima, grčko-rimskome svijetu.

Pavao je istodobno naučio da, unatoč neposrednosti svoga odnosa s Uskrslim, mora ući u zajedništvo Crkve, da mora primiti krštenje, da mora živjeti u zajedništvu s drugim apostolima. Samo u tom zajedništvu sa svima on će moći biti pravi apostol, što piše izričito u Prvoj poslanici Korinćanima: “Ili dakle ja ili oni: tako propovijedamo, tako vjerujete” (15,11). Samo je jedan navještaj Uskrsloga, jer je Krist samo jedan.

Samo događaj, snažan susret s Kristom, ključ je za razumijevanje onoga što se zbilo: smrt i uskrsnuće, obnova od Onoga koji mu se pokazao i razgovarao s njime.

Ta promjena njegova života, to pretvaranje cijeloga njegovog bića, nije bilo plod psihološkoga procesa, sazrijevanja ili intelektualnoga i moralnoga razvoja, već je došlo izvana: nije bilo plod njegove misli, već susreta s Isusom Kristom. U tome smislu nije bilo jednostavno obraćenje, sazrijevanje njegova “ja”, već je bilo smrt i uskrsnuće i za njega samoga: umrla je njegova stara egzistencija, a s Kristom Uskrslim rodila se druga, nova. Ni na jedan drugi način ne može se objasniti ta Pavlova obnova. Sve psihološke analize ne mogu razjasniti i riješiti ovaj problem. Samo događaj, snažan susret s Kristom, ključ je za razumijevanje onoga što se zbilo: smrt i uskrsnuće, obnova od Onoga koji mu se pokazao i razgovarao s njime. U tom dubljem smislu možemo i moramo govoriti o obraćenju.

Događaj pred Damaskom u tolikoj je mjeri obilježio zapadnu kulturu da je u mnogim jezicima postao dio frazeologije. Tako hrvatski izričaj ″poći u Damask″ i engleski ″road to Damascus″ znače ″doživjeti viziju i obraćenje″. Obratiti se. Onaj koji je progonio Kristove učenike i sljedbenike, nakon Damaska prenio je Kristovo učenje u Europu te je kršćanstvo postalo najprije europskom, a nakon otkrićâ novih kontinenata i svjetskom religijom, ili skupinom različitih zapadnih i istočnih Crkava, zajednica i denominacija, čijih je pripadnika danas više od dvije milijarde, što brojem znatno nadmašuje pripadnike ikoje druge vjere u svijetu.

Tako hrvatski izričaj ″poći u Damask″ i engleski ″road to Damascus″ znače ″doživjeti viziju i obraćenje″. Obratiti se.

Pavao je onaj prenositelj Kristove riječi koji je kršćanstvo proširio izvan njegova židovsko-palestinskoga matičnog tla; iz Antiohije, grada koji je bio jedno od središta grčko-rimske helenističke kulture, pronio je svijetom kršćansku vjeru.

Dospjevši sada i do nas, pitamo se što to znači za nas? To znači da i za nas kršćanstvo nije neka nova filozofija ili novi moral. Kršćani smo samo ako susretnemo Krista. Jamačno, On nam se ne očituje na takav neodoljivi način, u svjetlu, kao što je učinio s Pavlom da bi ga učinio apostolom svih naroda. No, i mi možemo susresti Krista u čitanju Svetoga pisma, u molitvi, u liturgijskome životu Crkve.

Možemo dodirnuti Kristovo srce i osjetiti da On dira naše. Samo u tom osobnom odnosu s Kristom, samo u tom susretu s Uskrslim postajemo doista kršćani. I tako se otvara naš razum, otvara se sva mudrost Kristova i sve bogatstvo istine. Zato molimo Gospodina da nas prosvijetli, da nam u našem svijetu podari susret sa svojom prisutnošću: i tako neka nam da živu vjeru, otvoreno srce, veliku ljubav prema svima sposobnu obnoviti svijet.