Božja bit i biće jest sama ljubav i milosrđe. Iz Božjega srca izvire samo ljubav i oprost naših grijeha. Sam Bog snosi “troškove” oproštenja naših grijeha i našega pomirenja. Njegova je ljubav bezuvjetna, bezgranična, ali nije jeftina. Nema jeftine milosti. Inače Bog ne bi bio Bog. Ako je nama sve oprošteno, od nas se traži ista mjera. Uzvratiti mjerom kojom je nama Bog odmjerio, nama izišao u susret.

Ako smo sami iskusili oprost grijeha, tada se i neodgodivo i neumoljivo i od nas traži da drugima praštamo, upravo kao što nam to Isus govori u Očenašu. I ne samo sedam puta, nego sedamdeset puta sedam puta, dakle, otprilike petsto puta. I to više nije neka mjera, nego je to praštanje bez mjere, neizmjerivo, u bezmjerje. Na kraju, sve što vi jedan drugome oprostite jest u konačnici smiješno neznatno i maleno u odnosu koliko nama, svakomu osobno, Bog sam prašta.

A kako grijeh ima tisuće lica i pojavnih oblika u svijetu, on se može zaustaviti samo ako mu se suprotstavi jednaka i veća mjera dobrote i ljubavi. Praštanje uvijek mora imati zadnju riječ. Posljednju riječ ne smije nikada imati “oko za oko”, “zub za zub”.

Samo ljubavlju i praštanjem možemo zaustaviti poplavu i opći potop grijeha i odmazde u svijetu. Pavao će reći: Pobijedi(ti) dobrim zlo!

Govor o praštanju

Ako u Novom zavjetu postoji tekst koji bi na jednoj stranici sažeo u srčici Isusovu poruku, onda je to nedvojbeno ovaj odsječak o praštanju i nepraštanju. Ovo je iz Isusovih usta i najizazovnija, i najoptimističnija, ali i pomalo beznadna usporedba. Riječi koje uključuju u sebe sve ono što je Isus htio reći i izreći, što nam je htio kazati, te način kako On riječ pretvara u djelo, čin. Kad bi Bog bio samo pravedan, ne bi nas ni bilo! A kako čovjek nije kadar sam se po sebi obratiti, tada mu treba netko tko će ga potražiti, onu izgubljenu ovcu, odlutala sina.

Ako je već u onoj prispodobi o kukolju u pšenici Božji postupak za nas neshvatljiv, ovaj ovdje ruši sve granice i predodžbe. Božji postupci i milosrđe su zadivljujući. Namjesto da u svomu gnjevu uništi čovjeka, zbog množine krivnje, grijeha i zla na ovoj zemlji, u Isusovim postupcima i pojavku ovaj svijet dobiva novu šansu da se preoblikuje prema mjeri koju nudi sam Isus.

Svijet opstoji i može opstati samo snagom Božjega praštanja, milosti i milosrđa, a isto se odnosi i na zajednicu Kristovih učenika i vjernika. Tu mora vladati zakon praštanja, razumijevanja, smilovanja.

Već smo rekli da je Mateju u ovom poglavlju stalo naglasiti koji i kakvi zakoni i odnosi moraju vladati unutar vjerničke zajednice te njezina ustroja. Pomoći zajednici kako živjeti u svijetu, kako biti svjetlo svijeta i sol zemlje, Grad na gori, kako zrcaliti, kako odražavati odbljesak Kristova svjetla u svijetu.

Milosrđe je trajni poziv

Pravednost mora biti veća nego u farizeja (Mt 5,20). Srce mora postati novo, vjernik mora postati poput djeteta (Mt 18,3), imati djetinje srce i pogled. Mnogi su u opasnosti otpada i sablazni. Mnogi su već izgubljeni. Zato upozorenje pred lošim primjerom, skandaloznim ponašanjem te poziv potražiti svaku izgubljenu i zalutalu ovcu, pružiti svakomu najveću moguću pomoć, da se svatko zauzme oko zbrinjavanja zalutalih. Ne nositi u srcu protiv brata mržnju, zlu krv, nepraštanje.

Oprostiti ako je čovjek sam bio zakinut ili oštećen, uvrijeđen ili ponižen. Živjeti snagom Božjeg Duha i Isusova primjera. Biti živi protok Božjeg mira i praštanja.

Samo tako može vjernička zajednica opstati u svijetu. Kad bi Bog prema nama postupao prema pravednosti, ne bi nam dostajalo ni nekoliko života da iskupimo svoje dugove u tamnici. Ali se Kralj dade umilostiviti, jer zna za našu bespomoćnost. Prema Isusu svi smo mi u Božjim očima i pred Bogom pomilovani. O tome će poslije prelijepo zboriti Pavao, da, dok još bijasmo grješnici, Sin je Božji platio sav dug naše krivnje i grijeha. Ta bi nas svijest morala prožimati i u toj svijesti morali bismo zagrliti cijeli svijet. Stoga nam Isus jasno veli: “U njemu smo svi postali Božja djeca.”

Primjer Dostojevskog

Kad nam ne bi bilo oprošteno, morali bismo na kraju očajavati. Namjesto teorije, evo primjera iz života velikoga Dostojevskog. Osuđen kao prevratnik i revolucionar na tamnicu u Sibiru, strašno se mučio u društvu s ubojicama, nasilnicima, kriminalcima, kao politički zatvorenik. Psihički se strahovito mučio i prezirao svoje suuznike na sibirskim pustopoljinama.

Ali jednoga mu je Uskrsa sinula bitna misao: “Svi su ovi ljudi kao i ti sam! Svi su sami i osamljenici! Moraš nadići svoju osudu snagom razumijevanja. Ne smiješ nijednoga čovjeka (o)suditi, jer će u njegovu životu tek onda biti sve na svom mjestu kad ga shvatiš”.

A njegova kćerka veli što im je otac rekao na smrtnoj postelji: “Kad god u životu osjećate krivnju, nikada ne zaboravite: Ja, vaš otac, uvijek bih vam oprostio sve što god bilo kada učinite i kamo god dospijete. I zato vjerujte još daleko više kako će vas Bog, vaš vječni Otac, pratiti kamo god vas život odnese. Ma koliko krivice i grijeha navukli na sebe, nikada ne smijete očajavati u krivnji i zbog krivnje. Neka vas Bog sačuva od ovoga: Da zbog očaja navučete na sebe krivnju!”

Svi ovisimo o Božjem praštanju

Ni Isus ništa drugo nije htio onom usporedbom, slikom Oca koji prašta. On nam je htio predočiti sliku Oca koji nas prati i koji nam prašta, ma što se dogodilo u našem životu. I kad god nas spopadnu dvojbe, što nam je činiti, mislimo jednostavno na to, što bismo bili mi, što bi bilo od nas bez praštanja i smilovanja. Svi ovisimo o Božjoj dobroti i praštanju.

Zato je mjera praštanja praštanje bez mjere, preko svake mjere. Učimo to od Isusa. On je tu namjesto Boga. On je Božje kraljevstvo u osobi. On je osoba u kojoj se očituje Božje lice, u kome dodirujemo Boga, u kome stupamo pred gorući oganj i grm. Gdje se to dogodi, svijet je spašen i otkupljen, on je nov.