Preduvjeti rasta

Kao što sjeme treba zemlju kako bi oživjelo, izniklo i postalo bogati bremeniti klas, tako i Bog traži čovjeka, čovjekovo srce, dušu koja je spremna prihvatiti ga, otvoriti mu se, dopustiti mu da u nama pusti svoje korijenje. Kao što se zemlja treba preorati oštrim plugom, isplužiti, izbrazdati, kako bi mogla primiti u svoje rahlo tlo zasijano sjeme, tako se i čovjekovo srce treba preorati, prekopati, izbaciti iz njega sve usahlo, kržljavo, atrofirano, svaki korov, kako bi sjeme moglo u njemu uhvatiti korijena, očitovati u njemu svoju djelatnu moć i razvijati se. Isusove riječi naglašavaju nerazdvojivu povezanost neba i zemlje, upravo u njegovoj neponovljivoj zornosti ovih prispodoba.

Mnoštvo protivnika Riječi

Ne znamo koji je povod za ovakvu Isusovu riječ. Možda su učenici bili potišteni, deprimirani. Nakon obećavajućeg početka, nakon početka koji bijaše nešto kao proljeće u dušama, kad se počelo buditi zapretano i usahlo, sve više je i više Isusovih protivnika, mrzitelja njegova djela i osobe. Mnogi su mu već okrenuli leđa, malo ih je voljno prihvatiti i pronositi njegovu poruku dalje; pročulo se o njemu do Jeruzalema, gledaju ga prijekim okom, sumnjičavo, žele ga ubiti, ukloniti s puta.

Teolozi su protiv njega, farizeji i pismoznanci udružili su se čak i s krvnim neprijateljima, herodovcima protiv Isusa. Čini se da je sve osuđeno na konačni fijasko. Kao da se nad njime i njegovim djelom od samoga početka nadvija tmasti oblak obeshrabrenosti, rezignacije i neuspjeha. Počelo je već u Nazaretu gdje bijaše odbačen. I što ga čeka? Zašto ih je uopće pozvao, učenike?

Današnje stanje u Crkvi?

Imamo li mi danas razloga za optimizam i nadu u današnjoj Crkvi i svijetu? Nije li i danas posvuda zahvatila ljude rezignacija, malodušje spram tolikih otpada, izlazaka iz Crkve, manjka duhovnih zvanja? Svake godine stotine tisuća napuštaju Crkvu primjerice u Njemačkoj. Pa i sam je Isus je imao razloga za rezignaciju. I on sam kaže kako uzalud govori, kako ljudi slušaju, a ne čuju, ništa ne razumiju. Mnogi su otpali, mnogi ga žele ukloniti, a ni učenici nisu bogzna kakve velike prijamljivosti i inteligencije.

Ipak se Isus ne predaje. Trud nije uzaludan. Zbori to i uprizoruje slikom o sijaču i sjemenu. Sijač sije velikodušno, postupa gotovo nerazumno, protiv svake nade. Jer dok sije, iza njega se kupe vrane, vrapci i ostale pohlepne ptice. Toliko toga ugrabe mu gotovo iz ruku, još u zraku. Sam mora promatrati – napose u škrtoj palestinskoj zemlji – kako mnogo toga propade. Čeka li i njega uzaludnost i propala žetva? Međutim, Isus se ne da smesti. On sije. Treba sačekati da prođe zima i proljeće. Tek tada se zorno vidi da su i sjetva i žetva bile fantastične.

Okrenutost prema budućnosti – ne natrag

Sve zavisi od motrišta i zrenika s kojega čovjek promatra i kako promatra. Promatra li i vidi li samo poteškoće, bit će zarobljen njima kao što zmija očara pticu; zmija je jednostavno sledi. Treba gledati naprijed, ne natrag, ne obazirati se unatrag. Tko stavi ruku na plug pa se okreće, reći će poslije Isus u jednoj slici, nije njega dostojan. Treba se usmjeriti prema konačnom ishodu. Pogled prema naprijed jest pogled nade. Isus nam želi uliti vjeru i nadu u konačni sretni ishod, unatoč svim brigama i nevoljama koje nam prijete. I u našem životu može biti promašaja, propusta, grijeha, ali se treba usmjeriti na konačni ishod, žetvu. Do žetve ima vremena. Treba ono što je posijano izrasti. Bog nam daje dovoljno vremena na raspolaganje.

Unatoč svim mogućim zaprjekama i prijetnjama spram samoga sjemena i postupka jednoga sijača, Isus se očituje kao osoba koja se ne da smesti, koja ima „dugi dah“ („Mahatma“) i neslomljivu nadu. Kao da nam Isus želi poručiti: „Ma možete vi cijeli svijet promatrati crnim naočalama. Možete stalno paziti, koliko što košta, koliko utrošene muke i napora, koliko promašaja i tragike u samome životu, koliko bezdana i provalija. Ali posvuda ćete susresti Očevu ruku. Sijač zna što čini. Isto tako i nebeski Otac zna što čini. On je sijač vječnosti, i njemu, takvu sijaču, smijemo se prepustiti, povjeriti svoj život“. On je znao što je činio kad nas je poslao na ovaj svijet; kod njega ima moj i tvoj život svoju cijenu i vrijednost, dostojanstvo i konačni plod. Mi smo svi sjeme besmrtnosti, sjeme neba koje se treba vratiti u Očevo krilo.

Obrađivati tlo svoga srca

Opasno je prepustiti se melankoliji, rezignaciji, potištenosti, depresiji, ponavlja Isus stalno. Promatraj svijet Božjim očima! U svakome čovjeku, Isus to dobro zna, ima toliko sasušena, uništena, razorena, kamenita, trnovita, zatrovana, ukradena, zla, ugušena, nasilno nametnuta odgojem, svakodnevnim nalijevanjem i protokom istih misli, utjecaja okoline. Isus želi ohrabriti: Zadnja je uvijek Božja! U svakome ima korova sebeljublja, samoisticanja, nečasnih motiva.

Ali sve natkriljuje jedna misao i ponuda: Jesam li voljan biti prostorom, njivom na kojoj Bog zasijava svoju riječ? Jesam li voljan prepustiti Bogu da čini u mome životu ono što on hoće i što je uplanio sa svakim čovjekom? To je nutarnja poruka Isusove usporedbe o sijaču.

Isusova je riječ istina. On govori riječi koje oslobađaju, koje čovjeka čupaju iz njegove rezignacije, slomljenosti, potištenosti. Isus je ikona Boga, on je objava ljubavi i istine, pa se stoga i ne boji umrijeti, uzimajući na sebe siromaštvo nemoćnih i prezrenih. U Isusu je istina njegove riječi zasjala u punini na križu. Božja poniznost su dveri kroz koje dolazi istina u ovaj svijet.

Kušnje – trajno stanje pojedinca i Crkve

Vjerojatno je i rana Crkva gledala u ovoj Isusovoj slici i svoju sudbinu. Bilo je vremena beznađa, progona, obeshrabrenja. I zato je uzimala i čitala ove Isusove riječi i tumačila ih na sebi svojstven način.

Bilo je u Crkvi onih koji su upravo kao i spomenuto sjeme otpadali, koji su se zanosili, ali su u trenutcima kušnje znali klonuti i popustiti. Nisu imali dubine, riječ se nije u njima ukorijenila. Vidimo to i u Pavlovim poslanicama Timoteju i Titu gdje su mnogi okrenuli leđa Radosnoj vijesti, otišli svojim putem iz ljubavi prema ovom svijetu, izdali svoje prvo oduševljenje i krštenje.

Sijač je u Isusovoj prispodobi i on sam, Gospodin, ali i apostoli, odnosno potonji poslanici u Crkvi, koji nastupaju u Isusovo ime.

Fra Tomislav Pervan/ Privatna arhiva

Dr. sc. fra Tomislav Pervan obnašao je značajne dužnosti u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Bio je međugorski župnik, potom i Provincijal. Najpoznatiji je po svom plodnom pisanju u mnogobrojnim katoličkim časopisima. Autor je desetak knjiga teoloških promišljanja te promišljanja na nedjeljna i svagdanja misna čitanja. Živi i radi u Međugorju kao duhovnik časnih sestara franjevaka, a široj vjerničkoj javnosti poznat je kao ustrajan i cijenjen ispovjednik.