Hercegovački franjevac, fra Tomislav Pervan osvrnuo se na evanđelje dana, u ponedjeljak 31. siječnja u kojem slušamo o Isusovu ozdravljanju opsjednuta čovjeka što nam govori o novom načinu na koji Isus ostaje prisutan u svojim svjedocima. Njegovo promišljanje koje je objavljeno na stranici Radio Mir Međugorje, prenosimo u cijelosti.

Mk 5, 1-20

Isus i učenici stigoše na onu stranu mora, u kraj gerazenski. Čim iziđe iz lađe, odmah mu iz grobnica pohiti u susret neki čovjek s nečistim duhom. Obitavalište je imao u grobnicama. I nitko ga više nije mogao svezati ni lancima jer je već često bio u okovima i lancima svezan, ali je raskinuo okove i iskidao lance i nitko ga nije mogao ukrotiti. Po cijele bi noći i dane u grobnicama i po brdima vikao i bio se kamenjem.

Kad izdaleka opazi Isusa, dotrči i pokloni mu se, a onda u sav glas povika: »Što ti imaš sa mnom, Isuse, Sine Boga Svevišnjega? Zaklinjem te Bogom, ne muči me!« Jer Isus mu bijaše rekao: »Iziđi, duše nečisti, iz ovoga čovjeka!« Isus ga nato upita: »Kako ti je ime?« Kaže mu: »Legija mi je ime! Ima nas mnogo!« I uporno zaklinjaše Isusa da ih ne istjera iz onoga kraja.

A ondje je pod brdom paslo veliko krdo svinja. Zaklinjahu ga dakle: »Pošalji nas u ove svinje da u njih uđemo!« I on im dopusti. Tada iziđoše nečisti duhovi i uđoše u svinje. I krdo od oko dvije tisuće jurnu niz obronak u more i podavi se u moru.

Svinjari pobjegoše i razglasiše gradom i selima. A ljudi pođoše vidjeti što se dogodilo. Dođu Isusu. Ugledaju opsjednutoga: sjedio je obučen i zdrave pameti — on koji ih je imao legiju. I prestraše se. A očevici im razlagahu kako je to bilo s opsjednutim i ono o svinjama. Tada ga stanu moliti da ode iz njihova kraja.

Kad je ulazio u lađu, onaj što bijaše opsjednut molio ga da bude uza nj. No on mu ne dopusti, nego mu reče: »Pođi kući k svojima pa im javi što ti je učinio Gospodin, kako ti se smilovao.« On ode i poče razglašavati po Dekapolu što mu učini Isus. I svi su se divili.

Vidjeli smo kako bijaše teška i opasna plovidba na uzburkanom jezeru u nesigurnoj lađi. Isus se zapućuje prijeko, na drugu obalu jezera, u poganski, gerazenski ili gadarski kraj. Prvi susret s poganskim svijetom protječe za Isusa također burno. Prvi susret s poganskim svijetom jest zapravo susret s demonskom silom koja zarobljuje, drži u okovima i lancima svijet. Židovi nisu imali bogzna kakvo mišljenje o poganima. Bijahu za njih nečisti, uspoređivali su ih s psima i svinjama, njihova su prebivališta bila nečista, kao i groblja i grobna mjesta.

Da, upravo to želi Isus. Osloboditi svijet od demonskih sila tlačenja. Isus i njima, nečistim silama, kao i valovlju i vjetru zapovijeda, i oni, demoni, ga slušaju.

U ovome opsjednutom iz Gerase imamo predstavnika poganskoga svijeta pred Isusom. Taj svijet u ovome opsjednutome može iskusiti upravo u Isusu spas i otkupljenje, oslobođenje od svih tlačiteljskih, demonskih sila. Te demonske sile prokazuju, prepoznaju Isusa i nazivlju ga ‘Sinom Božjim’. Upravo kao za prvoga susreta u sinagogi u Kafarnaumu. „Što ti imaš s nama, Isuse?… Došao si uništiti nas“. Da, upravo to želi Isus. Osloboditi svijet od demonskih sila tlačenja. Isus i njima, nečistim silama, kao i valovlju i vjetru zapovijeda, i oni, demoni, ga slušaju.

Što ti imaš s nama – sa mnom, Isuse Nazarećanine?

Ovaj opsjednuti iz Gerase razdiran je u sebi, razdiran u svijetu, osoba je to koja ne podnosi ni sebe ni svijet oko sebe. Čovjek koji ne traži da ga Isus oslobodi od demonskih sila, nego ga u očaju moli, da ga pusti na miru, da ga ostavi u stanju u kakvu se nalazi. Imamo u snažnu kontrastu i mogućnost iscjeljenja ali ujedno i čovjekov strah od otkupljenja. Opsjednutoga je strah novoga života, radije bi ostao u tome svome mučnom, mračnom i smrtnom stanju. Ali nije to on, nije on gospodar samoga sebe, druga sila djeluje u njemu, druga sila njime vlada, i ona zapravo govori namjesto nevoljnoga opsjednutoga.

U ovoj zgodi imamo pred sobom nešto čega nema slična u cijelom Novom zavjetu. Čovjekova nutarnja pocijepanost, iskidanost, nemoć, izručenost zlim silama. Čovjek koji pati zbog samoga sebe, čovjek čije su djelovanje i život satkani od nutarnjih protuslovlja, neizlječivih oprjeka, protivnosti. Čovjek koji je udomljen ondje gdje je dom mrtvih, on zapravo doma nema, čovjek koji svoj život temelji nad bezdanom smrti.

Njegov je zavičaj bezavičajnost, njegov je dom bezdomlje, njegov je život neživot, njegov oblik komunikacije i kontakta jest bijeg i izbjegavanje bilo kakva kontakta ili komunikacije s bilo kime. Čovjek promatra cijeli svijet i život kroz zastor razaranja. On je razoren, to je njegovo trajno stanje, ali razara sve oko sebe. Strah ga je svih i svega, a istodobno ugoni strah svakomu tko se s njime susretne. On je zbratimljen sa smrću, iznutra do kraja opustošen, razoren.

Svi koji mu se približe njegova su ugroza, jer je iskusio kako su ga vezali lancima, ali je istodobno i ugroza, grožnja drugima. Oni su ugroza njegove slobode, a njegova je sloboda robovanje zlim silama. Neukrotiv u svojoj slobodi koja je rušilačka, ulijeva strah, a strah ga je, boji se svakoga. Strašno je to stanje, nutarnje zarobljenosti u sile razaranja.

Kako ti je ime? Nemam imena…

Isusa zaklinje Bogom živim da ga ne muči. Naime, prethodno je Isus zapovjedio nečistoj sili da napusti bijednika. Bijednik je i jadnik zapravo naviknuo na svoje bijedno stanje pa svako moguće oslobođenje od sile koja njime gospodari smatra ugrozom svoga života. Isus ga pita spram imena, kako je ime nevoljnom jadniku. Čak ni na to nema odgovora, odgovara nečista sila iz njega. On nema više svoga imena ni svoga ja, nema vlasti nad sobom, druga sila njime vlada.

Tako su i demoni u čovjeku podložni vrhovniku. Na njihovu molbu šalje ih Isus u svinje, i cijelo se krdo onda sunovraćuje u jezero i davi se u vodama bezdanim.

U njemu obitava i egzistira množina demonskih sila koja potom odgovara kako joj je ime ‘Legija’. Imenuje se prema rimskoj vojnoj postrojbi koja bijaše savršeno ustrojena i uhodana, prema hijerarhijskom poretku. Tako su i demoni u čovjeku podložni vrhovniku. Na njihovu molbu šalje ih Isus u svinje, i cijelo se krdo onda sunovraćuje u jezero i davi se u vodama bezdanim.

Naviještaj silnih djela Gospodnjih

Značajna je još jedna činjenica iz cijele ove zgode. Naime, izliječeni moli Isusa da ostane kod njega. Jedini put u Novome zavjetu da Isus molbu ne uslišava, nego čovjeka šalje k svojima, doma, kako ne bi ponovno postao beskućnikom. Treba ponovno naučiti živjeti sa svojima, s ukućanima, naviknuti se na one od kojih bijaše odbačen, otuđen i odvojen.

Zanimljivo je upravo to, jer na mnogim mjestima u evanđeljima Isus se trudi izvući ljude iz njihova svagdana, povući ih za sobom, u slobodu, pozivajući ih da ostave sve što ih sužava i zarobljuje. Ovdje je riječ o čovjeku koji nije imao kuće ni zavičaja – treba ga vratiti doma, k svojima.

Čovjek koji je živio u samome predvorju pakla, ili pak u paklu, doživljava na sebi kako ga liječi sami Sin Božji, kako ga otkupljuje od demonskih sila.

Ondje treba dokazati u svagdanu kako ga je Isus izliječio. Svjedočiti o veličini i snazi samoga Boga koji oslobađa od demonskih sila. Čovjek koji je živio u samome predvorju pakla, ili pak u paklu, doživljava na sebi kako ga liječi sami Sin Božji, kako ga otkupljuje od demonskih sila. I ubuduće će uvijek kad bude govorio o Bogu, imati na umu i onoga tko ga konkretno izliječi, Isusa. U njemu – Isusu – Bog je blizak, a njegov je dobrohotni govor snažniji od grožnje i zavijanja demona s onu stranu Genezareta.

Poziv – svjedočiti Isusa i za Isusa

Dakle, konkretan nalog: Zaputi se doma, u zajednicu ljudi iz koje si istjeran i izopćen, priključi se ponovno svojima i svjedoči. To je novi način nasljedovanja Isusa. Isus na novi način ostaje prisutan u svojim svjedocima. Isus napušta kraj, ali ostaje ondje gdje je jednom bio, jer svjedoci čine ono što je on sam činio. Riječ i djelo su podudarni, identični. Riječi su djelatne, a djela su rječita, govore o Isusu.

Život i smrt spoznajemo samo po Isusu Kristu. Izvan Isusa Krista niti znamo što je naš život, ni što je naša smrt, ni što je Bog i što smo mi sami.

Gdje postoji zajednica, tu se čovjek susreće sa samim Isusom. Gdje zajednica ‘naviješta’ što je Bog u Isusu učinio, tu se zbiva čudo, čovjek postaje ponovno svjestan samoga sebe. Tu se sažimlje Evanđelje kao Radosna poruka in nuce, u srčici, naime uprizorenje samoga Isusa Krista u zajednici i povijesti.

A Blaise Pascal, genijalni fizičar, matematičar i filozof, izrazio se ovako: “Boga spoznajemo samo po Isusu Kristu, ali i sebe same spoznajemo jedino po Isusu Kristu. Život i smrt spoznajemo samo po Isusu Kristu. Izvan Isusa Krista niti znamo što je naš život, ni što je naša smrt, ni što je Bog i što smo mi sami. Ali isto tako ništa ne spoznajemo bez Pisma koje ima za predmet samo jedno: Isusa Krista, i bez Pisma vidimo samo tamu i pomutnju u Božjoj prirodi, ali i u vlastitoj naravi”.