”Jeli grijeh igrati kladionicu, ako je ona samo zabava s nekoliko maraka dnevno ili tjedno te ako nije narušila obitelj i funkcioniranje osobe koja igra? Ako je grijeh, je li teški grijeh s kojim se ne može na svetu pričest?”, zanimalo je slušatelje Radiopostaje Mir Međugorje u emisiji ‘Pitajte svećenika’. Odgovore na ova pitanja dao je fra Renato Galić, svećenik Hercegovačke franjevačke provincije koji je trenutno na službi u Zagrebu kao pomoćni odgojitelj bogoslova. U nastavku pročitajte njegov odgovor.

Odgovor na ovo pitanje započeo je tekstom iz Katekizma katoličke crkve koji govori o ovoj problematici, a glasi: Igre na sreću (kartanje itd.) i oklade nisu same po sebi protivne pravednosti. One postaju moralno neprihvatljivima kad lišavaju osobu onoga što joj je nužno za namirenje vlastitih i tuđih potreba. Igračka strast može postati teškim robovanjem. Nepravedno se kladiti ili varati na kartama težak je grijeh, osim ako je nanesena šteta tako laka da je onaj kome je učinjena ne može razumno smatrati važnom. (KKC 2413.)

”Polazeći od ovoga teksta i uspoređujući ga sa situacijom koju nam je u postavljenom pitanju opisao naš slušatelj, slobodno možemo reći kako on ne čini težak grijeh ukoliko bi odigrao jednom tjedno kladionicu. Po onom što nam je opisao u pitanju, može se zaključiti kako on time ne stavlja svoju obitelj u financijsku opasnost, kako kladionicu igra iz zabave, a ne iz ovisnosti te kako može kontrolirati svoje postupke i količinu novca koju uplaćuje. Naravno kako nije isto ukoliko ide jednom dnevno ili jednom tjedno. Svakako treba imati na umu kako KKC u ovom broju ne ide u detalje te ne specificira svaki oblik igre na sreću već je dosta općenit. Također donosi osnovne postavke kako osoba koja igra igre ne sreću ne smije nikako lišiti svoju obitelj potrebnih sredstava za život, ne upasti u robovanje te kako ne smije varati”, kazao je fra Renato naglašavajući i kako se uopće ne treba upuštati u takvu vrstu zabave..

”Smatram kako je potrebno uzeti jedan puno širi pogled na postavljeno pitanje, na problematiku kladionice ili neke druge vrste igre na sreću, odnosno ne svesti ga samo na problem je li nešto grijeh ili nije, ili smijem li s tim grijehom ići na svetu pričest ili ne. Naš čitatelj zasigurno ne upada u teški grijeh budući da ne ide protiv svijeta iznesenih u KKC, ali se pitam zašto se uopće upuštati u jednu takvu vrstu zabave, u nešto što nije sigurno, što mi ne možemo kontrolirati, čime upravljaju kompjuterski programi i što nas kad-tad, poznajući našu narav, može odvesti u krivom smjeru?

“Svjesni smo kako su mnoge osobe upale u tešku ovisnost kockanja ili klađenja te kako u današnje vrijeme više nije potrebno otići u kladionicu kako bismo se zabavili već nam je to praktički na dohvat ruke. Dovoljno je s par klikova otići na internet te se ondje može uplatiti listić. Ovu stvarnost je važno imati pred sobom u odgovoru na ovo pitanje”, kazao je fra Renato uz dodatak kako time sigurno daju loš primjer svojoj djeci jer ih klađenjem potiču da se i oni jednoga dana odvaže na istu praksu.

Zašto umjesto bacanja nekoliko maraka dnevno ili tjedno u vjetar igrajući kladionicu ne bi taj isti novac odvojili na stranu te na kraju godine dali nekome tko je u potrebi?!

”Spomenuli smo kako je jedan od uvjeta dopuštenosti igara na sreću da osoba time ne lišava svoju obitelj nužnih sredstava za život”, kazao je fra Renato Galić, a onda i preporučio kako bismo ”uvijek bi trebali svrnuti svoj pogled na druge, na brata i sestru u potrebi” pa zaključio pitanjem: ”Zašto umjesto bacanja nekoliko maraka dnevno ili tjedno u vjetar igrajući kladionicu ne bi taj isti novac odvojili na stranu te na kraju godine dali nekome tko je u potrebi?!”