Fra Miro Šego rođen je u Bijakovićima 30. kolovoza 1965. U sjemeništu i gimnaziji u Dubrovniku bio je od 1982. do 1984. Franjevački habit odjenuo je 1984. na Humcu gdje je ostao u novicijatu do 1985. Nakon odslužena vojnog roka upisao je Teološki fakultet na Bogosloviji u Makarskoj gdje je ostao tri godine. Studij teologije nastavio je 1989. na Franjevačkom učilištu Antonianum u Bologni gdje je i diplomirao u lipnju 1992. Za svećenika je zaređen 26. srpnja 1992. u Čitluku. U kolovozu 1992. postavljen je za vikara u Široki Brijeg i tu ostao do studenoga 1994. Zatim je premješten za vikara u Grude i tamo ostao do veljače 1999. Iz Gruda je poslan u samostan na Humac gdje je boravio do kolovoza 2000. U Kočerinu je bio župnik od 2000. do 2005., te ponovno dolazi na Humac gdje ga je Uprava provincije postavila za gvardijana samostanskog bratstva do 2010. Od tada do danas je župnik u Čitluku, te od 2022. obnaša i službu provincijskog vikara.

Prenosimo razgovor s portala Nedjelja.ba:

Poštovani fra Miro, u listopad se u župama i među vjernicima intenzivira molitva krunice budući da je listopad uz svibanj poznat kao Gospin mjesec. U čemu se nalazi utemeljenje krunice i što nam možete kazati o povijesti njezina nastanka?

Prema predaji, listopadska pobožnost nastaje nakon one velike bitke kod Lepanta, u Korintskom zaljevu 1571. Naime, prije te odlučne bitke između kršćanske malobrojne flote i nadmoćne osmanlijske flote, papa Pio V. uputio je poziv svim vjernicima na molitvu Gospine krunice za pobjedu kršćana protiv osmanlijske vojske.

Od tada je u crkvi uveden spomendan Blažene Djevice Marije, Kraljice krunice (7. listopada) te je time istaknuta važnost molitve krunice u različitim potrebama, posebno u velikim nevoljama.

Povijest molitve krunice na kršćanskome zapadu stavlja se u vrijeme XII. stoljeća. U početku je bio izgovaran samo njezin prvi dio; Anđeoski pozdrav i Elizabetin blagoslov.

Negdje oko XV. stoljeća nadodala se i molitva Sveta Marijo. Henrik Kalkar, njemački kartuzijanac, podijelio je 150 Zdravomarija na 15 desetica, među koje je umetnuo Očenaš.

Prvi pisani dokumenti koji spominju molitvu krunice s meditacijama otajstava iz Biblije potječu negdje između 1410. i 1439.

Godine 1521. dominikanac Alberto da Castello 50 otajstva krunice sveo je na 15. Tako se ova pobožnost proširila diljem Europe u ovom obliku i danas postoji i moli se na ovaj način.

Dok moli radosna, žalosna, slavna i otajstva svjetla, vjernik se prisjeća Kristova utjelovljenja, Njegove muke i smrti te uskrsnuća od mrtvih. Kako to krunica doprinosi dubljem cijenjenju ovih otajstava i tješnjoj povezanosti života vjernika s Kristovim životom?

U samome povijesnom nastanku krunice bili su podijeljeni razni odlomci na različita promišljanja biblijskih tekstova, njih 50. Tako se 14 razmatranja odnosilo na Isusov život prije početka javnoga djelovanja. Šest razmatranja odnosilo se na Isusovo javno djelovanje; 24 razmatranja bila su o Isusovoj muci i smrti, dok je ostalih šest razmatralo Isusovo uskrsnuće te slavu i krunidbu Marijinu na nebu.

Upravo je tu ta spona našega života s onim što je Isus Krist doživio na zemlji. Sve što na neki način i sami prolazimo kroz ovaj naš svakodnevni život, mi razmatramo o Isusu koji je bio u svemu nama jednak, i prolazio isto različita iskustva ljudskoga života.

Župnik ste u Čitluku gdje se svakodnevno prije svete mise moli krunica, i to za duhovna zvanja. Kojim plodovima svjedočite?

Kada sam 2010. došao na župu u Čitluk, susreo sam skupinu žena koje svaku večer prije večernje mise mole krunicu. U razgovoru s njima saznao sam da je njihova nakana molitve za duhovna zvanja. Priključio sam se molitvi zajedno s njima, iako moram priznati da ne stignem svaku večer, ali kad god mogu, tu sam. Ono što sam iskusio kroz sve ovo vrijeme jest da mi trebamo moliti, a Gospodin će se već pobrinuti za ostalo. I tako se i obistinjuje.

Za ovih 13 godina boravka u župi Čitluk imali smo šest mladih misa. Trenutno imamo jednoga bogoslova naše Provincije, jednog kandidata u postulaturi i dvojicu sjemeništaraca u Sinju. I imamo svake godine kao provincija sa sjedištem u Mostaru lijep broj kandidata u postulaturi i u novicijatu. Tako da s pravom mogu reći da su plodovi molitve krunice u župi na ovu nakanu vrlo plodni. Bogu dragom hvala, ali i moliteljima koji i dalje nastavljaju svoju misiju.

Možemo li reći da je ova pobožnost duhovno oružje, te je li nužan „alat“ za svetost?

Sigurno je molitva krunice duhovno oružje za naš vjernički život. Mnoge životne situacije to potvrđuju. A i mnoga iskustva kroz povijest često naglašavaju veliku važnost krunice u duhovnom rastu i razvoju vjernika. Krunica je tako jednostavna, a tako učinkovita molitva.

Posebno razmatranja biblijskih događaja iz Isusova i Marijina života uče nas vjernosti i ljubavi prema Bogu i prema čovjeku, i tu je njezina najveća vrijednost. Upravo mnogi svetci kroz povijest Crkve svjedoče o tomu koliko im je ta jednostavna molitva pomogla u njihovu rastu u svetosti.

Crkva je u svojim najtežim vremenima misli upirala k središnjem događaju Povijesti spasenja upravo molitvom krunice. Hrvatski narod poznat je kao marijanski narod koji rado hodočasti i utječe se Djevici Mariji. Iz Vašeg iskustva, koliko je pobožnost krunice prisutna među vjernicima u BiH i koliko im daje utjehu u teškim trenutcima?

Ne trebamo previše dvojiti oko toga jer znamo da je hrvatski narod marijanski narod. To smo posebno iskusili u Domovinskom ratu. Kad su se na svim trgovima naših mjesta okupljali vjernici na molitve krunice. Kada su vojnici na svojim ramenima ili oko vrata nosili krunicu kao znak svoje vjere i vjernosti Gospi kao Majci i Odvjetnici vjernika.

I danas je nešto slično. Kad vidimo koliko se danas život vjernika, a posebno naših obitelji nalazi u različitim poteškoćama, ne samo materijalnim, nego i duhovnim. I danas ljudi izlaze na trgove i klečeći mole Majčin zagovor.

Kada se nekada približavate nekim Gospinim svetištima i kad susrećete hodočasnike koji pješice hodočaste u svetišta, redovito ćete u skupinama ili pojedinačno vidjeti kako nose i mole Gospinu krunicu. Tako da držim kako je krunica itekako prisutna među vjernicima u našoj domovini i da ju vjernici rado mole.

Koje svece biste, na kraju, istaknuli koji su posebice zagovarali molitvu krunice i koji bi mogli biti na pomoć onima koji još traže svoj put prema ovoj pobožnosti?

Mnogi sveci su izrekli svoje svjedočanstvo u veličini molitve krunice. Možda da tu spomenemo velikane prosjačkih redova franjevaca i dominikanaca koji su ovu molitvu među prvima pronosili Europom, i tako širili pobožnost krunice.

Uz mnoge svetce htio bih spomenuti one koji su nama nekako bliski, koji su naši suvremenici kao sveti papa Ivan Pavao II. koji je rekao kako mu je „krunica najdraža molitva, divna u svojoj jednostavnosti i dubini“.

Sv. Franjo Saleški rekao je kako je krunica najbolji način molitve. A sv. Ljudevit ističe kako je krunica najjače oružje „za bičevanje đavla“. Papa Pavao VI. piše kako je krunica „sažetak cijeloga evanđelja“. O važnosti krunice govorili su i mnogi drugi svetci – Padre Pio i Ivan Bosco.

Važnost molitve krunice središnji je naglasak mnogih Gospinih ukazanja kroz povijest, a sama Blažena Djevica Marija u Fatimi je objavila: „Ja sam Kraljica svete krunice.“