U današnjem Evanđelju čitamo nešto toliko aktualno za naš vjernički život danas. Tako Isus kaže: “Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se. Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac – Bog – opečati.” Također Isus na kraju zaključuje: “Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.”

Danas, u vjerničkom životu prisutno je zanesenjaštvo gdje nam prije čuda, ludorije, osjećaji, egzibicije, sekundarne stvari postaju razlog zbog kojega pohađamo misu. Kao da je važnije jesu li na misi pljeskali, skakutali, plesali, padali, tralalalali, je li bila izvrsna propovijed, cool, moćan svećenik, čuda, ozdravljenja, skvičanja, lebdenja… nego da na misi, svakoj misi primamo Kruh Živi koji je s neba sišao.

Kao da nas više privlače sekundarne i nekada neliturgijske pojave, negoli sam Krist. U biti sve to samo pokazuje što nam je sveto. To najbolje dokazuje hebrejski izraz za svet – (kadoš) izvorno znači odvojen, različit, drukčiji. Dakle, ono što izdvajam, kao da mi je sveto. Pa se trezven čovjek pita je li mi svet Isus – Kruh Živi – hrana vječnosti – misa kao takva, bila tiha, s jednim ili tisuću vjernika, s mladima ili starima, ili mora biti neka posebna misa, s nekim posebnim čudima, s posebnom atmosferom, cool glazbom, plesom i srcedrapateljstvom???

Eh, kad bismo barem shvatili da vrijednost mise nije u tim sekundalijama, već u živom Bogu koji nama dolazi, koji svom dušom čezne i s nama blagovati Pashu jer samo tada ne bismo ogladnjeli, ne bismo ožednjeli nikada.