“Dragi Mario Valentić, potaknuo si me na razmišljanje, jer iako mnogi vjernici ne rade sklekove pred Presvetim, uviđam da postoji opasnost da sklekovi postanu jedino što nam je sveto.

U kulturi smo koja uzdiže toliko tijelo i materiju da su mnogi već oboljeli na živce zbog svojih kompleksa. Zaboravili smo na nutrinu, na duh i uzimamo sport kao opravdanje za izgradnju savršenog hrama u kojemu bi mogao prebivati tobože zdrav duh.

I mi katolici smo nažalost prihvatili taj mentalitet i umjesto da stavimo stvari na svoje mjesto, nesvjesno smo počeli prihvaćati krivi smisao sporta, rekreativnosti i vježbanja.

Ne nismo pozvani odvajati tijelo od duha, kao da je tijelo nešto manje svetije od duha, ali smo pozvani razlučiti što je to što će poslužiti mom tijelu i mom duhu kako bi zajedno surađivali u širenju radosne vijesti, evanđelja.

Ako pretjerano brinemo za svoje tijelo gušimo duh, uzdižemo ga na razinu Boga, a ako pretjerano ističemo duh zanemarujemo svoje tijelo u kojemu taj duh prebiva. I duh i tijelo su jedno, dani su nam kao dar, a ne da ih apsolutiziramo i stavljamo ih na mjesto Boga.”