Časni brat franjevac fra Marinko Klaić na svojim je društvenim mrežama podijelio svjedočanstvo povezano sa slikom svetoga Josipa u subotičkom samostanu o kojoj mu je pričala njegova baka. Svjedočanstvo prenosimo u cijelosti.

Moja je baka Anuška, ili kako mi u Subotici zovemo naše bake, majka bila tihi i vjerni štovatelj sv. Josipa. Sve što se u njenom životu događalo bilo je povjereno tom svecu. Odrastanje, udaja, rađanje sedmero djece i njihovi životi, pa i samo umiranje. Sjećam se pregršt priča na tu temu.

Majka je voljela pričati priče, događaje iz života, svoju pučku poeziju. Kako je njegovala lijepu riječ tako su joj bile drage i boje. Boje na platnu, odbačenoj šperploči, komadu regipsa, kartonu poleđini ormara u šupi i svemu gdje se moglo otisnuti nešto od njene bunjevačke naive.

Kada sam već postao fratar i dok sam je prvih godina posjećivao u Subotici boraveći u subotičkom samostanu imala je za mene jednu posebnu priču.

Prema njenom uvjerenju u hodnicima subotičkog samostana postojala je čudotvorna slika sv. Josipa. Svaki put kada bi kao mlada djevojka sa salaša išla u grad prodavati jaja i druge proizvode radni dan bi morao završiti posjetom Velikoj crkvi – samostanu i molitvom pred sv. Antunom, ali i toj, ne mnogima znanoj, slici sv. Josipa. Moja je zadaća bila provjeriti gdje je ta čudotvorna slika.

Znaš, posebna je to slika. Malo kada je gledaš ‘vako, sv. Josip te gleda ovako. A kad se pomeriš i glediš ‘vako i on te gledi onako.

Dao sam se na traženje i nije bilo nekog uspjeha. Pitao sam pokojnog p. Marijana imali kakva posebna slika sv. Josipa u našem samostanu? Samostan je pun starih i lijepih slika ali niti jedna se ne ističe kao posebna i čudotvorna sv. Josipa. Vratio sam se Majci i rekao joj da takve slike nema. Ona je ipak bila uvjerena da ima. “Znaš, posebna je to slika. Malo kada je gledaš ‘vako, sv. Josip te gleda ovako. A kad se pomeriš i glediš ‘vako i on te gledi onako”.

Vratio sam se u samostan i dao u misiju. Negdje u dnu jednog od hodnika uz kapelu Crne Gospe stajala je jedna slika, crna od vremena i patine – baš sv. Josipa. Bila je to preteča onih jeftinih kineskih slika od plastike koje u sebi zapravo sadrže dvije slike. Pa se zbog efekta pomicanja dobije dojam neke živosti, kvazi trodimenzionalnosti. No, ovaj sv. Josip nije bio od plastike. Bile su to dvije reprodukcije sveca izrezane u trake od par centimetara i poredane tehnikom lepeze. I doista Josip me gledao ovako pa onako. Velikog li čuda.

 Nije mi palo na pamet okrnjiti njenu ljubav prema sv. Josipu i toj osobitoj slici.

Napokon sam mogao Majci kazat’ da je slika baš tamo gdje je bila i prije 60 godina, čudotvorna baš kao i u njenoj mladosti. Nije mi palo na pamet okrnjiti njenu ljubav prema sv. Josipu i toj osobitoj slici. Majka je doživjela osamdeset i koju godinu.

Tiha i nenametljiva znala je te svoje dvije umorne ruke sklopiti kad god je trebalo i moliti. Njoj je sv. Josip, osim nebrojenih milosti za života, izmolio i lijepu smrt. To je ono kad znaš kada je čas, kad znaš kada se trebaš vratiti kući, sklopiti ruke i moliti. To je ono kad znaš kada se iz ormara treba izvaditi blagoslovljena svijeća i zapaliti za taj posebno svet – svečan trenutak. Zato volim svog čudotvornog sv. Josipa i priče moje majke Ane.