O savršenom i nesavršenom posluhu
 
Gospodin kaže u Evanđelju: Koji se ne odreče svega što posjeduje ne može biti moj učenik (Lk 14,33), i: tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga (Lk 9,24). Onaj čovjek ostavlja sve što posjeduje i gubi svoj život koji se sav predaje posluhu u rukama svoga poglavara. I što god radi i govori što sam znade da nije protiv njegove volje, ako je dobro što čini, to je pravi posluh. I ako bi podložnik kadgod nešto smatrao boljim i korisnijim za svoju dušu negoli je ono što poglavar nalaže, neka ono svoje dragovoljno Bogu žrtvuje, a ono poglavarevo neka nastoji izvršiti. To je ono pokoravanje ljubavi jer udovoljava Bogu i ljudima.
sv. Franjo

Kada spomenemo riječ siromaštvo nekako nam prva asocijacija bude nešto materijalno, nešto vidljivo i opipljivo. Uvijek je odricanje vezano uz predmete, stvari, osobe; uvijek je to nešto što nam pripada, ali opet nije konkretni dio nas. Sada se možda pred nas stavlja mnogo teži zadatak; odreći se samih sebe, odreći se svoje vlastite volje i svoga vlastitoga ja.

Posluh je za svetoga Franju bio usko vezan uz siromaštvo. Primjer siromašnog brata, predanog Gospodinu, koji zna koji je smisao i cilj njegovog puta, njegovog poziva i koji gleda na izvršenje Božje volje, a ne nužno svoje. Možda je u samome predanju i ključ poslušnosti. Kad smo Gospodinovi, kad smo u njegovom vlasništvu nemamo potrebnu ništa posjedovati. U protivnome to nema smisla. Nema smisla dvostruki život; osigurati se za sutra i onda se pretvarati da ovisim o Gospodinu. Tu predanje prelazi u pretvaranje.

Ako krenemo korak dalje, primijetit ćemo da opet i nije tako loše slušati Gospodina. Nije tako teško osluškivati Gospodinove šapate u svom životu, surađivati s Njim i dopuštati Mu da nas vodi. Problem postaje kada moramo slušati ljude, kada moramo slušati Crkvu preko koje nam Bog progovara. Kada se nađe čovjek pred čovjekom, mana pred manom, prah pred prahom i kada se lome koplja samovolje i ega.

Što znači slušati, biti poslušan? Koliko trebamo druge slušati? Koliko je dovoljno? Bitno je naglasiti da se tu ne radi o situacijama, bitno je reći da se ne govori o trenucima i detaljima. Naša poslušnost ne smije biti ni tren ni detalj ni situacija; naša poslušnost treba biti opredjeljenje, treba biti životni stav; treba biti život.

Ipak, postoje i trenuci kada ne trebamo i ne smijemo slijepo srljati, bezglavo i bez razmišljanja. Poslušnost je ispravna samo onda kada je u skladu s Božjom voljom, samo onda kada je cilj vršiti volju Očevu. Nismo dužni poslušati ako je u pitanju nešto što se protivi moralu. Ali ponekad, ako se možda i ne slažemo s odlukom poglavara, nije dobro gurati samo svoje mišljenje, potrebno se i posavjetovati, ali i slomiti svoju volju i prihvatiti riječ poglavarovu kao Riječ Očevu, kao Riječ za mene.

Sveti Franjo naglašava kako je vrjednije kada dobro djelo učinimo iz poslušnosti nego po vlastitom nahođenju. To mogu potvrditi konkretno iz svog života. Mnogo puta izgleda da radim toliko stvari odjedanput, i čini se da sam zauzet, ali u biti sam lijen. Zašto? Jer radim ono što volim raditi i u čemu uživam, iako to nije možda jednostavno, a lijeno mi je raditi ono što bih trebao, ono što mi je prioritet. Tako da u toj svojoj zaokupljenosti i angažiranosti, što je možda i smiješno, na kraju ispadam lijen.

Čini nam se opet kako je poglavarima lagano, da oni samo upravljaju našim životima, ali često je teže zapovijedati nego poslušati. Zamislimo ponekad sebe kako bismo reagirali u određenim situacijama i kako bismo postupili. Najlakše je osuditi, ali kada pokušamo hodati u tuđim cipelama vidimo da se radi o drugačijoj stvarnosti.

Ovdje mi napamet pada tema prijateljstva, tema pouzdanja i predanosti. Nećemo se tek tako s neznancem opustiti, nećemo toliko biti ni spontani ni otvoreni kao s prijateljima koji nas dobro poznaju. Upravo to mi daje pravu sliku o pravom odnosu s Bogom. Kad imamo konkretan i živ, ispunjen odnos s Bogom onda možemo biti opušteni, možemo biti slobodni, i u svakom trenutku biti spremni na avanture. Iskreno ići za Gospodinom u predanju i jest na neki način avantura. Put koji ne znamo kako će završiti, ali smo sigurni u Njegovim rukama, jer prijatelji smo, On me poznaje i vjerujem Mu.

U redovničkom životu potrebno je naučiti toliko puta sebi reći -ne da bismo Bogu mogli reći –da! I tako iz dana u dan. Ali jedino u tome i jest cijeli smisao. Sveti Franjo Saleški je vrlo lijepo i istinito rekao: Blaženi poslušni, jer im Bog ne će dopustiti da pogriješe.

Izvor: Fra Marin Karačić/fra3.net

Fra Marin Karačić član je Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije. Poznati je hrvatski kantautor duhovne glazbe.