Možete li si zamisliti Isusa u Disneylandu?! Svi se žele slikati uz Miky Mausa, veliki tobogani podižu adrenalin, vriska u vodenim parkovima… I koraca Isus, iza sebe ostavlja krvav trag, s križem na leđima…Više od ravnodušnosti publike koja se ludo zabavlja teško da bi išta mogao polučiti. A cijeli današnji svijet kao da se pretvorio u raskošnu carsku palaču u kojoj pleše gola Saloma, ili neka hrvatska glazbena diva, a Herod siječe glavu Ivana Krstitelja jer ovaj viče: “Ne smiješ je imati!” (Mk 6,18).

Današnje evanđelje para uši suvremenog slušatelja svojom zahtjevnošću i grozotom slika koje niže. Sablažnjava radikalnošću. Koliko su ove Isusove riječi daleko od prispodobe o Božjem milosrđu! Ali su i one njegove! Bilo bi opasno čitati samo neke evanđeoske stranice, a druge prelistati.

“Ako te ruka sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je sakatu ući u život, nego s obje ruke otići u pakao, u oganj neugasivi.” Odsijeci ruku koja poseže za tuđim, podiže se na bračnog druga, oca ili majku…

“Ako te noga sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je hromu ući u život, nego s obje noge bit bačen u pakao.” Odsijeci nogu koja te nosi na grešnu zabavu, tuđem bračnom drugu, u vječnu smrt…

“Ako te oko sablažnjava, iskopaj ga. Bolje ti je jednooku ući u kraljevstvo Božje, nego s oba oka biti bačen u pakao gdje crv njihov ne gine, niti se oganj gasi.” Iskopaj oko koje te čini zavidnim na uspjeh drugoga ili da gledaš ono što ti dušu kalja…

Treba li Isusove riječi shvatiti ozbiljno ili metaforički?
Jedan junak na bojišnici zadobio tešku ranu na nozi ali je nije dao sanirati. Kad se rana inficirala, noga počela raspadati, a bolovi bivati neizdrživi, morao je pristati na njezinu amputaciju. U igri je bila noga ili život. Eto odgovora!
Razlika između nas i Isusa samo je u tome što on grijeh smatra jednako tako strašnim, a mi baš i ne. Svojim grijesima gledamo kroz prste, puštamo ih da se nastane u našim srcima, dajemo im slobodu kretanja, odgađamo ispovijed.

Razlika između nas i Isusa samo je u tome što on grijeh smatra jednako tako strašnim, a mi baš i ne.

Što je to sablazan?

Sablazan znači spoticanje ili zapreka.
U prvom značenju odnosi se na nešto što vodi u grijeh i pakao. U drugom označava zapreku na putu. Za Isusa je sablazan navoditi na grijeh ili odvraćati od Boga bilo koga. “Onomu naprotiv tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more.” To bi zaista bila okrutna smrt. Ovo su strašne slike koje nam se mogu učiniti zaista sablažnjive. Ali je strašnije završiti zauvijek u paklu. Da, tema pakla može zvučati ofucanom i srednjovjekovnom, ipak, ona je neizostavna tema Isusovog evanđelja. Sablazan može biti izokretanje, ili ublažavanje ozbiljnosti Isusovog upozorenja, kako bi se podilazilo ušima suvremenih slušatelja. Tko nam za to daje pravo? Kao i prešutjeti strašnu sablazan spolnih zlostavljanja u Crkvi. Zlo je uvijek zlo, ma tko ga počinio, i zato smo dužni nazvati ga pravim imenom i osuditi.

Sablazan može biti izokretanje, ili ublažavanje ozbiljnosti Isusovog upozorenja, kako bi se podilazilo ušima suvremenih slušatelja.

Druga tema s kojom se susrećemo u današnjem evanđelju odnosi se na dobro koje susrećemo izvan Crkve. Jozua, sin Nunov, koji je posluživao Mojsija od svoje mladosti, uznemirio se kada je vidio da se Duh Sveti spustio i na neke koji nisu išli s njima te su počeli prorokovati. Smatrao je to povlasticom onih koji su išli uz Mojsija. Ali prorok Mojsije nije zavidan, dapače, odgovara: “Zar si zavidan zbog mene? O kad bi sav narod Gospodnji postao prorok! Kad bi Gospodin na njih izlio svoga Duha!” Sličan prizor susrećemo i u Markovom evanđelju. Evanđelist Ivan obraća se Isusu konstatacijom da su vidjeli nekoga kako u Isusovo ime izgoni zloduhe, a oni su mu branili jer ne ide s njima. Isus im odgovara: “Ne branite mu! Jer nitko ne može učiniti nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi. Tko nije protiv nas, za nas je.”

Ako odbacuje Boga i Crkvu, to prije može biti zbog našeg sablažnjivog života kojim smo mi kršćani postali sablazan ovome svijetu.

I danas nam se valja boriti protiv iste isključivosti ili zavisti na koju ni sami nismo imuni. Bog svoga Duha nije ograničio samo na granice Katoličke crkve. Duh Sveti je počelo svakoga dobra. Bez njega nitko ništa dobra ne može ni pomisliti, a kamoli učiniti. Pa i onaj koji niječe Boga, a dobro čini, on slijedi poticaje Duha Svetoga. Ako odbacuje Boga i Crkvu, to prije može biti zbog našeg sablažnjivog života kojim smo mi kršćani postali sablazan ovome svijetu. Da, umjesto nadmenoga držanja nas u Crkvi, svima nam se posuti pepelom i priznati da nismo svi, i ne uvijek, Kristovo lice otkrivali nego, često, svojim nedosljednim životom i zakrivali. Zahvalno slavimo Boga zbog dobra što ga čini i u drugim religijama, drugim nacijama, drugim političkim strankama…