Župni vikar Župe sv. Antuna Padovanskog na Svetom Duhu, fra Ivan Marija Lotar na svojim je društvenim mrežama objavio promišljanje vezano uz evanđelje koje slušamo četvrte nedjelje došašća, u kojem poručuje da dostojnost Božje blizine i prisutnosti ne možemo zaslužiti, već je na nama da taj Božji dar radosno prihvatimo. U nastavku prenosimo njegovo promišljanje.

„Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega?“ – riječi su svete Elizabete koje odzvanjaju liturgijom riječi upravo danas, na četvrtu nedjelju došašća.
Duboko smo „zagazili“ u drugi dio ovoga pripravnoga vremena pred Božić i sada se trudimo dublje i ozbiljnije promišljati o otajstvu rođenja Isusova.

Rođenje Isusovo, baš kao i svaki susret s Gospodinom sa sobom povlače pitanje dostojnosti. Jesam li dostojan? Vjera rimskoga satnika koji izravno tvrdi kako nije dostojan podsjeća nas na obilježje sviju nas: ne, nismo dostojni. U biti, nismo. No je li to uopće važno?

Trebam li, kad već ne mogu, uopće biti dostojan kako bi bio jedno s Bogom, kako bih uronio u Božji život, kako bih se nasitio njegove milosti?
Rođenje Isusa Krista za koje se toliko (nadam se!) pripremamo, raspetljava nam ovu dvojbu.

Čovjek sam ne može nikada biti dostojan niti Božjega pogleda, a kamoli blizine, suradnje, otkupljenja i spasenja. Ipak, Bog je taj koji silazi među nas, uzima tijelo i želi biti s nama, nama u svemu jednak, osim, dakako, u grijehu. Želi nas razumjeti, želi nas doživjeti, želi nas bliskima samome sebi, želi nas za sebe. Zašto?

Jednostavno, jer Bog nije „solo-igrač“, Bog je zajedništvo osoba u ljubavi te – iz ljubavi – i nas želi u tom zajedništvu. Bog od nas nema apsolutno ništa, nikakve koristi, njegova slava našim hvaljenjem nije veća (jer ne može veća biti, nego što jest).

Njegov je dar što smo mu zahvalni jer na taj način stječemo milost spasenja, ulazimo u „Božji krug“, u njegovu „ekipu“. To je isključivo dar i ništa drugo. Otkuda onda nama, kao i danas Elizabeti, da nam dođe Majka Spasiteljeva, a s njom i Spasitelj?

Iz ljubavi. Čiste, nezaslužene.

Nije, dakle, stvar u zasluzi, nije stvar niti u dostojnosti ili nedostojnosti, nije stvar u nečemu što smo svojim silama ili pameću postigli. Stvar je u prihvaćanju dara. Dar za kojega bih želio da pripremimo srca jest dostojanstvo.

Koliko često narušavamo vlastito dostojanstvo besmislenim i djetinjastim opiranjima Božjoj milosti (iako znamo da on uvijek ima zadnju riječ) i na takav način samo otežavamo život i Bogu i sebi.
Isusovim rođenjem u obličju čovjekovu, nama je vraćeno dostojanstvo stvorenosti na sliku i priliku Božju.

Slika i prilika Božja podrazumijevaju moći razuma i slobodne volje koje druga bića nemaju u toj formi kao čovjek. Ima li ljepšega načina zahvaljivanja Stvorcu od vraćanja tih darova, talenata – umnoženih? Nema. To je ono što se od nas traži.

Susret s Marijom mijenja Elizabetu iznutra, a nerođeni Ivan Krstitelj osjeti Spasiteljevu blizinu i zbog nje se raduje!

Dopustimo mu, nedostojni kakvi jesmo, u poniznosti i skromnosti marijanskoga stava, da nas učini dostojnima bogoprimanja te ozdravi i preobrazi – na svoju sliku i priliku!