[SMISLENOST BOŽJE NELOGIČNOSTI]

Pokušavajući razumjeti prispodobu o vinogradu i njegovim radnicima, nalazimo se pred matematičkom, ekonomskom i socijalnom nelogičnošću. Nikakvoga smisla nema da onaj koji je radio cijeloga dana i trpio žegu istoga u svom intenzitetu, primi jednaku nagradu kao i onaj koji se u zadnji čas, poprilično bezvoljno, a možda čak i jedva zainteresirano pridružio radu. Međutim, Stari zavjet nam odmah daje dalekozor kroz kojega treba uočiti ključ čitanja ove prispodobe i upućuje na ispravan način razumijevanja Božje (ne)logike: „Misli moje nisu vaše misli.“

Pravednost je jedna od najbožanskijih i najljudskijih potreba, vrednota i vrlina. Svaki čovjek teži za pravednošću, za „poravnavanjem stvarnosti“ – „da sve bude (ponovno) u redu sa svijetom“, težimo za restabilizacijom. Kada je to narušeno, osjećamo se pokradenima, prevarenima i izdanima. Zbog toga možemo razumjeti one koji se žale na gospodarevu odluku o jednakosti u isplati radnika, premda ne možemo i ne smijemo usvojiti njihov stav.

Ne radi se samo o tome da naše misli nisu Božje i obratno, nego i o činjenici da je gospodar – Gospodin, onaj koji odlučuje kakva su pravila igre i kako se primjenjuju.

Ako netko ima kuću, on ju može prodati, u njoj živjeti, srušiti, pokloniti. Njegova je i može s njom činiti što mu volja. Mi možemo misliti da je neka od tih odluka besmislena ili da mi imamo bolji plan s tuđom kućom, ali to ne mijenja činjenicu da ta kuća nije naša i da mi nemamo ništa s njezinom sudbinom u budućnosti.

Sljedeća činjenica koja nam nikako ne smije izmaknuti je da se Gospodar dogovorio sa svima. Pravila igre su jasna. Nitko nije zakinut, gospodar ispunjava svoje obećanje i drži se riječi koju je dao. Tu nema mjesta prigovoru i istinska pravednost je zadovoljena.

Ustvari, nije problem niti u matematici, ni u ekonomiji ni u sociologiji, nego u jednostavnoj oholosti: ja ću odrediti gospodaru kako da se odnosi prema svojim dobrima; ja ću mu objasniti da nije u redu to što čini i kako čini. Važno je razumjeti da to nije na nama. Nije na nama da Gospodinu objašnjavamo, prigovaramo i uvjeravamo ga. Na nama je da rastemo u pouzdanju prema njegovim odlukama, prema njegovome planu s nama, s bližnjima, s neprijateljima i prijateljima, s Crkvom i sa svijetom. Toga nam nedostaje. Puni smo ideja, a djela? Puni smo teoretizacije, a život? Puni smo mišljenja, a odnos?

Otvorimo se Gospodinovoj velikodušnosti, njegovoj širini i njegovim visinama, a napustimo svoje uskoće, svoje ishitrene zaključke i zaronimo u dubinu Oca koji voli svako svoje dijete jednako, posve jednako i svakoga, jednako tako, istovjetno čeka; strpljivo. Neka i naše srce poraste u sličnosti Ocu, Gospodaru, tati. Neka nam sveti Franjo, u čiju devetnicu ubrzo ulazimo, izmoli tu milost!