Fra Ivan Marija Lotar na početku emisiju osvenuo se na evanđelje prve korizmene nedjelje. “U ono vrijeme: Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, gdje ga je iskušavao đavao. Tih dana nije ništa jeo, te kad oni istekoše, ogladnje. A đavao mu reče: ‘Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom.‘ Isus mu odgovori: ‘Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu.‘ I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje i reče mu: ‘Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.‘ Isus mu odgovori: ‘Pisano je: ’Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!’‘ Povede ga u Jeruzalem i postavi na vrh Hrama i reče mu: ‘Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta pisano je: ’Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju.’ I: ’Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.’‘ Odgovori mu Isus: ‘Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!‘ Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike.” Lk 4, 1-13

Tko nas napastuje i zašto?

Fra Ivan Marija Lotar kazao je da se nerijetko može čuti da nas napastuje Bog i da nam Bog daje kušnje. “Važno je istaknuti napastuje nas Neprijatelj, Sotona i samim time možemo znati koji je cilj kušnje. Cilj Sotone je da mi pod tom kušnjom pokleknemo i padnemo”, rekao je. A na pitanje zašto nas kuša odgovorio je: “Đavao nema nikakve koristi od broja ljudi koje propadnu. Nema koristi od naše duše. Važni smo Đavlu samo zato jer se svim silama trudi napakostiti Bogu. Sama čovjekova propast je nešto što samoga Boga rastužuje i prividno poražava. Cilj mu je Boga rastužiti. Cilj mu je naša propast jer želi staviti Gospodina u bilo koji loši položaj”, rekao je.

Sama čovjekova propast je nešto što samoga Boga rastužuje i prividno poražava. Cilj mu je Boga rastužiti.

Posebno je napomenuo da je važno znati da je govor o Sotoni postao desplasiran u društvu. “Želi se omalovažiti ili barem ublažiti taj govor. Benedikt XVI. je rekao: ‘Najveća Đavlova pobjeda da ne vjerujemo u njegovu prisutnost‘. Đavao je biće koje je izvorno stvoreno dobro i koje se u jednom trenutku odlučilo odvojiti i tim odvajanjem se izopačio”, istaknuo je fra Ivan Marija Lotar.

Đavao je biće koje je izvorno stvoreno dobro i koje se u jednom trenutku odlučilo odvojiti i tim odvajanjem se izopačio.

“Kada konačno shvatimo da vjerovanje u Đavla nije fakultativno i izborno u našoj vjeri, nego je stvar naše vjere i da je Gospodin otišao na križ da bi pobijedio Sotonu i tek kada to znamo možemo doći do drugog koraka u kojem trebamo znati da svojim snagama nikada nećemo moći pobjediti Đavla. Đavao jest naš neprijatelj, ali nije idiot i nije malouman. Svakomu se od nas prilagođava. Svaki čovjek trpi kušnje na onim područjima gdje smo najslabiji. Najveću vlast Đavao ima u odnosu na one ljude koji su oholi. Onomu čovjeu koji misli da je sam sebi dovoljan i da mu nitko ne treba, tomu čovjeku Bog ne može pomoći, jer on ni ne traži pomoć. Vrag u tome uživa. Osoba koja živi kvalitetan duhovni život, redovito se ispovijeda i prima Tijelo Kristovo. Takva osoba se ne treba bojati Sotone”, istaknuo je govoreći o pobijedi Đavla.

Koje su naše naveće kušnje?

Posebno je naglasio da nas Đavao najviše kuša na onom području gdje smo više puta najviše sagriješili. “Đavao dobiva prostora ondje gdje smo mu mi otvorili vrata. Često imamo dojam da đavao ima jednaku spoznaju kakvu ima Bog, da on zna što mislimo, činimo. To nije točno. On ima spoznaju onoliko kolimo mu je dopušteno, koliko smo mu mi otvoril ivrata. Konstantnim pristancima na grijeh otvaramo mu vrata. Važno je posvjestiti si koje su tri najslabije strane i najače strane. Tri najjače strane bit će ključne u pobjeđivanju najslabijih. Svijest o nečemu je jako važno. Velik broj problema nestane spoznajom da nešto činimo, kada čovjek spozna da nešto radi”, rekao je.

Kako ćemo pobijediti kušnje?

Kako bismo pobijedili kušnju fra Ivan Lotar je kazao da je važno ne raspravljati s Neprijateljem. “Najčešće volimo ući u rasprave ne razmišljajući da je Sotona stariji i lukaviji od nas. On uvijek traži način da nas uvede u nevolju, stvai u napast i pokazujući nam slatkoću grijeha i onda kada upadnemo u grijeh mijenja logiku. Onda nas optužuje kako si glup, kako si ti to mogao napraviti, Bog ti to neće nikad oprostiti. To je Đavlova retorika. Drugi način je molitva i post. Nije važno koliko ćemo se odreći hrane i pića, koliko je važno odreći se laganja, ogovaranja i svega ostalog. Važno je iskombinirati tjelesni post s odricanjem od loših napasti. Tvrdoglavi ljudi najbolje pobjeđuju napast. Oni su ujedno i uporni. Tvrdoglavost postane pozitivna krepost upornost i ustrajnost, ali i negativna kada postane zadrtost.  A najvažniji je sakramentalni život. Sakramentalni život je jako važan jer je to Božja milost. Dogodi se da se nekada umorimo od duhovnog boja. Prvo i najvažnije je da ne smijemo osuđivati sami sebe. Dolazi do duhovnog zasićenja i to je zbog toga što nisu bili uravnoteženi duhovno. Važno je biti svjestan da ne možeš u svakoj fazi duhovnog života jednako moliti, čitati Bibliju, pristupati svetoj misi, sakramentima. Umor je jednako tako normalna pojava u duhovnom životu. Važno je ne dići ruke od boja i samog sebe i ne odustati nekon padova, a ne samo odustati nego i ustrajati”, naglasio je i dodao da je važno je imati ljude s kojima mogu razgovorati o duhovnom životu.

Najčešće volimo ući u rasprave ne razmišljajući da je Sotona stariji i lukaviji od nas.

Zašto moramo pobijediti napasti?

Fra Ivan Lotar kazao je da je najbolji odgovor na pitanje zašto moramo pobijediti napasti taj zato možeš. “Velik broj ljudi misli da ne može pobijediti svoje napasti i da su dužni biti robovi svojih napasti do kraja života. Mi se objektivno svakom grijehu i napasti možemo oduprijeti. Možemo od večeras početi moliti da nam Gospodin da želju i volju da prestanemo griješiti. Moliti Gospodina da nam udijeli milost da prestanemo griješiti. U duhovnom životu nema ništa na klik. Važno je podcrtati dvije vrste kajanja. Možemo se kajati zbog toga što se bojimo pakla, bojimo se propasti, bojimo se da se nećemo spasiti i da ćemo zauvijek biti odvojeni od Boga i svojih bližnjih. Ili se možemo kajati zbog ljubavi prema Bogu jer smo grijehom uvrijedili Božju dobrotu. Prvo se zove nesavršeno kajanje, a drugo savršeno. Sveci kažu bolje nesavršeno, nego nikakvo. Kajanje nije nešto što ćemo sada osmisliti. To nije stvar volje i odluke i to je nešto u čemu se treniramo. Treniramo se u svijesti da sam napravio nešto što nije dobro. Pozivam vas da se u tome treniramo p amakar se u početku kajali zbog straha od pakla ili propasti, što je nesavršeno kajanje da se zaista dovedmo do toga da se kajemo zbog toga što smo učinili nešto što Božju dobrotu vrijeđa, što vrijeđa Boga koji nam sve daje beskonačno, a mi smo mu u tom trenutku uskratili dio sebe”, zaključio je.