Pogled je početak susreta. On otkriva i daruje. Pogled novorođenog djeteta i roditelja, pogled zaljubljenog para, pogled sebe u ogledalu… Susret pogleda rađa dijeljenjem. Darivanje sebe i prihvaćanje dara drugoga. Pravi pogled na sebe omogućuje ispravan doživljaj drugih. Čisti su pogledi upečatljivi. Susret čistog pogleda nema predznanja, očekivanja niti okvira o drugom. Takav je pogled neopterećen. Nosi snagu. Rađa susretima koji oslobađaju, riječima koje obogaćuju i čuđenjem koje hrani. Otvara prostor drugome. Prostor rasta i razvoja. Prostor izražavanja. Prostor radoznalog pogleda djeteta, piše fra Antonio Ramljak za portal fra3.

…što pogleda na neznatnost službenice svoje:

odsad će me, evo, svi naraštaji

zvati blaženom. (Lk 1,48)

Naš je pogled često opterećen. Zauzet je uključenošću, stalnom prisutnošću i pregledima. Vidim samo sebe i svoje dosege. Nemam vremena imati dijete ili posjetiti staru i bolesnu osobu. Centar smo ja i moja postignuća. Grlim vlastiti autoportret. Pogled je zamućen tolikim pratiteljima i blicevima. Dominantnost, trend, popularnost postali su mjerilo vrijednosti osobe i njezinog djelovanja, odnosno „kako me drugi vide?“. Ljudi, obziri, rezultati određuju vrijednost, znanje i sposobnost. Poput boja koje stvaraju sliku o nekom ili nečem. Stavljaju u okvire. Glazba vrijedi koliko je preslušana, propovijed poslušana, film pogledan, a odjeća rasprodana. Status je aktivnosti mjera ljubavi.

Da drugi budu izabrani, a mi ostavljeni po strani; da drugi imaju prednost pred nama u svemu; da drugi postanu svetiji od nas, a da mi postanemo sveti koliko Ti želiš, Isuse, daj nam milost da to želimo!

Ali koliko uistinu vrijedim? Tko i što je mjerilo vrijednosti? Što su uzrok i cilj djelovanja?

Pogled zatvoren za drugoga postaje vlastiti kavez. Ring u kojem smo sami sa sobom. Centralističko je djelovanje danas sve prisutnije. Očituje se gotovo na svim razinama, stoga je neizbježno i u razmišljanju unutar duhovnog područja. Iako smo blizu drugih, gledamo ih pogledom dalekozora. Uznositim pogledom. Svi su pogledi ponekad usmjereni u iste stvarnosti, koje su nametnute ili općeprihvaćene. Često to bivaju kratkotrajne pojave uspjeha ili slave. U žamoru takvih pogleda i želja potrebno je podići pogled iznad. Pogledati Njega. Takav pogled imala je Majka Terezija, koja moli ovako: Da drugi budu izabrani, a mi ostavljeni po strani; da drugi imaju prednost pred nama u svemu; da drugi postanu svetiji od nas, a da mi postanemo sveti koliko Ti želiš, Isuse, daj nam milost da to želimo!

Djevica je Marija cijeli život po strani. Ona je neznatna.

Za razliku od ekstrema sindroma zamućenog i opterećenog pogleda, postoji pogled koji je sa strane. On ne predstavlja bijeg. Niti odstupanje ili izbjegavanje odgovornosti, naprotiv on je suočavanje s onom opasnošću toga puta. Nadilaženje, ne zaobilaženje. Nadvožnjak nije zaobilaznica. Ostajemo na istom putu, u istoj situaciji, ali mi biramo kako slobodno postupiti. Teško je ne biti u centru, vrevi i žamoru. Ostati po strani i biti u miru. Djevica je Marija cijeli život po strani. Ona je neznatna. Neznatnost je pojam koji se dva puta spominje u hvalospjevu Veliča. Latinska riječ je humilitas, -atis, f. – nizina, neznatnost, poniznost, puzavost. Marija je ponizna sluškinja. Sluga stoji gospodaru sa strane. Stajati sa strane je slobodna odluka. Time se ne izriče bezvrijednost ili neki niži red, nego malenost u slobodi služenja bližnjemu.

Darovati prednost značilo bi pustiti osobu koja se želi uključiti u promet. Pomoći joj svojim malim i neznatnim isključenjem. Uključiti drugoga u svoj život. Dati mu prostor za rast, razvoj i pomoći mu da samostalno živi u slobodi. Smisao neznatnosti otkriva se u samoći. U samovanju s Njime. Samovanje s Bogom vodi nas u zajedništvo s čovjekom. Samovanje nije usamljenost. Ono ne spada u individualnost i sebičnost. Nego djeluje po principu „manje mene, više Boga, više drugoga“. Božanski je pogled lupa za bližnjega.

Jer ne ostaje skriven onaj koji sve Njemu predaje

Ne idem za stvarima velikim ni za čudima što su iznad mene. Ne, ja sam se smirio i upokojio dušu svoju; kao dojenče na grudima majke, kao dojenče duša je moja u meni. (Ps 131, 1-2)

Oblik neznatnog pogleda žive redovnici i redovnice koji su u klauzuri. Pustinja u kojoj su čovjek i Bog. Isusovo samotno mjesto. Specifikum klauzure je rešetka. Taj, na prvi pogled hladni metalni sklop, koji je natopljen molitvama suza. Svaka je rešetka osobno i slobodno zagrljena. Svaka ima svoj ton i registar poput orgulja. Pogled kroz rešetku daruje neiscrpan doživljaj. Doživljaj Boga, sebe i drugoga. Ta rešetka značila bi biti i živjeti po strani. Živjeti neznatno. Živjeti za Njega. Živjeti za druge. Biti neznatno aktivan. Djelovati u neznatnim djelima. Jer ne ostaje skriven onaj koji sve Njemu predaje. Put života sa strane čisti pogled i odmara dušu. Psalam 131 je hodočasnički, a govori o djetinjem spokoju u Bogu. Kada se povučemo u spokoj i predamo se Njemu, on nas kao maleno dijete grli i cjeliva. Samo Bog zna našu vrijednost, jer smo njegova ljubljena djeca.