Fra Valentino Radaš razgovarao je s fra Antom Vučkovićem za portal Bogoslovi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. U nastavku pročitajte što je fra Vučković otkrio o svom pozivu.

Fra Ante, možete li nam nešto reći o svome duhovnom pozivu?

Moj poziv u franjevaštvo i svećeništvo najuže je vezan uz samostan Gospe Sinjske. Uz njega sam odrastao. U njemu sam rano počeo ministrirati. To je bilo još prije promjena koje su došle s Drugim vatikanskim saborom.

Kao dijete sam naučio služiti misu na latinskom jeziku. Drugi ministranti su mi bili prvi prijatelji. Brat fra Pavao mi je na čitanje posuđivao knjige iz samostanske knjižnice. Širina duha u samostanskom okruženju je bila veća od duha koji je vladao u osnovnoj školi.

Širina duha u samostanskom okruženju je bila veća od duha koji je vladao u osnovnoj školi.

U meni je prevladao nutarnji osjećaj kako je život potrebno utrošiti u neko dobro, a ono što sam doživljavao u samostanskom okruženju mi je bilo dovoljno privlačno da se dam u tada nepoznatu avanturu odlaska od kuće i ulaska u svijet povezan sa svetim i osjećajem da me tamo netko treba.

Bogoslovi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja

Kako ste proživljavali svoje vrijeme bogoslovije u Makarskoj?

U Makarsku sam došao nakon završenog vojnog roka i novicijata. Početak je obilježen snažnim osjećaj prirodne ljepote Biokova i mora, počecima vježbanja u VIS-u Milovan i otkrićem svijeta teologije. Četiri godine su prošle vrlo brzo. Često smo odlazili svirati nedjeljom na župe. Igrali smo nogomet na obližnjem igralištu, odlazili u šetnje uz more i po Osejavi, čitali knjige, bili na predavanjima i svirali, svirali, svirali…

Što Vas čini posebno radosnim u vršenju redovničko-svećeničkog poslanja?

Više je izvora radosti. Mislim da sam cijeli život radio stvari koje volim. To je najprije svećenički život i potom posao profesora koji je sada došao kraju. Neizmjerna je radost u otvaranju nepoznatog svijeta duha studentima koji žude za novim i nepoznatim. A svećenički je posao satkan od propovijedanja, razgovora, dijeljenja sakramenata. Ne poznam neko drugo zvanje koje je u tako bliskom dodiru s ljudskim dubinama i visinama, patnjom, radošću, strahovima, nadama… To su potom hobiji koje mi je život podario. Za vrijeme studija i nekoliko godina kao mladi svećenik svirao sam u VIS-u Milovan i kasnije u Ujacima. Potom, ljubav  prema planini koja se probudila u jednom kritičnom trenutku na početku profesorskoga života u Makarskoj. Tada sam otkrio koliko radosti donosi boravak u Biokovu, a kasnije i po drugim planinama. Neko duže vrijeme to je bila Kamešnica. S planinom je povezna i ljubav prema fotografiji. Kada je, zbog različitih razloga, planina otišla u drugi plan na njezino je mjesto došao bicikl i ljubav prema zemlji u kojoj živim. Nikada toliko blizu i tako intenzivno nisam doživljavao zemlju i njezinu ljepotu, njezinu snagu i privlačnost kao kada bih s još nekolicinom braće i prijatelja vozio bicikl po raznim dijelovima Hrvatske.

Nikada toliko blizu i tako intenzivno nisam doživljavao zemlju i njezinu ljepotu, njezinu snagu i privlačnost kao kada bih s još nekolicinom braće i prijatelja vozio bicikl po raznim dijelovima Hrvatske.

Bogoslovi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja

Više je izvora radosti, a radost je kao voda. Ona se uvijek ulijeva u posudu koja joj daje oblik. Tako se životna radost iz različitih izvora može uliti u redovnički i svećenički život.

Koja je važnost molitve u životu svećenika?

Molitva je odnos. Svećenik je prvenstveno čovjek odnosa. On stoji u odnosu s Bogom i s ljudima. Najčešće je most između njih. Most nikada ne može biti dobar ako je oslonjen samo na jednu obalu. Mora biti dobro uzemljen na obje strane. Svećenik treba izgraditi dobar odnos s Bogom, a to znači s njegovom Riječi, sakramentima, povjerenjem, učestalim susretima kako bi mogao imati otvoreno uho za ljude i njihova pitanja i poteškoće. Svećenik nije izdvojeni pojedinac koji najprije ima svoj odnos s Bogom, a tek potom se otvara ljudima. To ide uvijek zajedno.

Svećenik nije izdvojeni pojedinac koji najprije ima svoj odnos s Bogom, a tek potom se otvara ljudima.

Susreti s Bogom su otvaranje vrata za ljude i susreti s ljudima su uvijek svijest o Božjoj prisutnosti. Jedno je uho okrenuto Božjoj riječi, a drugo ljudima. Svećenik je na obje strane. I između njih.

U Godini milosrđa papa Franjo Vas je imenovao misionarom Božjeg milosrđa. Možete li nam opisati svoje iskustvo u tom poslanju?

Na samom početku je bilo dosta intenzivno. Odjednom nije više bilo potrebno pratiti kada i kome je koji ordinarij dao dopuštenje za odrješenje od kojih grijeha. To je stvorilo osjećaj odgovornosti i još više privilegiranosti da smijem biti nazočan tamo gdje se događa Božje milosrđe. Budući da je uloga misionara milosrđa ostala i dalje na snazi, događa se da pojedinci zatraže termin za ispovijed. Papa Franjo je poslanjem misionara milosrđa otvorio vrata mnogima koji su se zbog različitih razloga našli daleko od Boga i njegova milosrđa. Neki su se vratili i ponovo otkrili snagu u sakramentima. Do nekih to i nije došlo.

Bogoslovi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja

Koji su, prema Vašem mišljenju, temeljni problemi koji muče današnjeg čovjeka?

Globalno živimo u vrlo nesigurnom vremenu. Ratovi, strahovi, izbjeglice. Potom krize vezane uz glad, siromaštvo, klimatske promjene, poplave, potrese, požare, katastrofe. Zapadni svijet u kojem živimo je najbogatiji dio na planeti, a istovremeno izmučen pitanjima smisla koja se pokazuju u depresiji, stresu, nestabilnosti u odnosima, strahovima. Svaki dio svijeta ima svoje specifične poteškoće, a potom svatko od nas vidi samo jedan mali dio svijeta.

Ja se najčešće susrećem s ljudskim mukama koji svoje korijene imaju u ljudskim odnosima. Nesposobnost i neznanje, nemogućnost i nemoć da živimo u skladnim odnosima čine nas nesigurnima, prestrašenima, bolesnima.

Nesposobnost i neznanje, nemogućnost i nemoć da živimo u skladnim odnosima čine nas nesigurnima, prestrašenima, bolesnima.

Ne znamo razgovarati na dobar način. Ranjavamo se riječima i šutnjom. Nismo u stanju vidjeti dobro u drugome. Još nam je teže to izreći. Ne znamo na dobar način živjeti iz odnosa s Bogom koji je izvor života.

Koju ulogu ima sakrament ispovijedi na putu duhovnoga rasta?

Veliku. Veoma veliku. Što je život bio nesređeniji, to je uloga ispovijedi veća. Kao što Isus kaže: „Komu je mnogo oprošteno, mnogo ljubi.“ Ispovijed je čudesni trenutak u kojem se istina o vlastitom životu povezuje sa snažnim iskustvom Božje ljubavi.

Ispovijed je čudesni trenutak u kojem se istina o vlastitom životu povezuje sa snažnim iskustvom Božje ljubavi.

Tko tako doživi Božju ljubav, istodobno dobije i veliku snagu da promijeni život i čini dobro. Takvih ispovijedi u životu nema puno. One se dogode na prekretnici. Nakon toga ispovijed najčešće bude održavanje duhovne higijene i duhovnoga ritma.

Koja je važnost dimenzije aktivnog slušanja u svećeničkom poslanju?

Svećenik je veliko Božje uho u svijetu koji je prepun buke i u kojem jedva da možemo naći nekoga da nas sluša. Svećenik nije samo suputnik na putu. Njegovo je uho kanal kroz koji naša riječ dopire do Boga i njegov je jezik kanal kroz koji do nas dopire Božja riječ. Iznad ljudskih iskustava aktivnog slušanja svećenik nam otvara novu dimenziju odnosa sa Svetim, s Bogom koji nas poznaje. Kada se svećenik odvaži i odluči poklanjati svoje vrijeme i svoju pozornost ljudima koji traže sugovornika ne bi li se snašli u životu i ne bi li našli odgovore za svoja pitanja, onda mu se u istom trenu daruje uvid u ljudsku dušu i zamršenosti života. Tako iz blizine promatra što se događa kada u naše ljudske muke uđe Božje svjetlo i Božja milost. Ta iskustva mu pokažu da je ono što on poklanja sitnica u odnosu na ono što dobiva.

Svećenik najviše dobije kada drugome pokloni svoje vrijeme i pozornost.

Svećenik najviše dobije kada drugome pokloni svoje vrijeme i pozornost.

Fra Ante, hvala Vam što ste se vrlo rado odazvali na ovaj intervju. Što biste nam za kraj poručili?

Hvala na pozivu. Vama koji se spremate za svećenički život želim da sva svoja pitanja i dileme unesete u najvažniji odnos koji je otvoren nama ljudima, u odnos s Bogom. U tom se odnosu događaju najvažnije odluke i u njemu sve nejasno i mračno iziđe na vidjelo. Zato je taj odnos važan i zato ga treba graditi i skrbiti o njemu.