Umjesto njih

u uši nam kriče

zajapurene žene

žedne krvi,

a po mrežama

na ubijanje nukaju

muškarci bez srca i sućuti

za trudne žene i nerođenu djecu.

Svoju žeđ za krvlju

skrivaju iza ljudskih,

ženskih

i reproduktivnih prava!

Ljudsko pravo – ubijati djecu?

Žensko pravo – ubijati svoje dijete?

Reproduktivno pravo – uništavati život koji sam od sebe raste?

Ostavljam buku medija

i huku valova smrti

i pokušavam doprijeti do srca

strastvene Sandre

i ogorčenoga Freda.

Palim svjetlo s neba ne bih li

negdje u njima

pronašao

njima skriveni

trag dobrote Stvoritelja.

Opažam koliko su truda uložili

da sebi skriju čudesnost života

i s koliko su gorčine

potopili radost novoga života.

Koliko li je samo napora potrebno

da sebe uvjeriš

u istinitost laži

i opravdanost krvoprolića?!

Nije im lako.

Zadah smrti od njih traži

da ga prekriju

miomirisima i položajima moći i ugleda.

Laž ubijanja ih nuka

da ne prestanu kričati

i pisati

ne bi li ipak

spriječili istini da dođe do glasa.

Njihovim srcima nije lako s njima.

Stvoritelju nije lako s njima.

Otkupitelj na križu najbolje ćuti

oštrinu smrti

u naletu njihovih riječi izokrenuta smisla.

Ne uspijevam probiti do njihova srca.

Moje je svjetlo slabo za toliki mrak.