„O, da naučim isprazniti se od sebe pa da Mudrost ushtjedne nastaniti se u mojoj praznini“, piše fra Ante Vučković u promišljanju na društvenim mrežama.
Nema mjesta za drugoga.
Nema pristupa drugačijem.
Nema mjesta za mudrost.
Opakost je zauzela cijeli prostor.
Ušla je neprimjetno.
Potom se raširila,
nabujala
i zauzela cijeli prostor.
Nema pristupa drugačijem.
Nema mjesta za mudrost.
Opakost je zauzela cijeli prostor.
Ušla je neprimjetno.
Potom se raširila,
nabujala
i zauzela cijeli prostor.
Opakost ima mnoga imena:
strasti,
ego,
mane,
ovisnosti,
zloba,
bijes,
mržnja,
osveta
…
Ima ona i ljepših imena:
karijera,
uspjeh,
slava,
moć,
vlast,
pravo
…
Opakost sve podređuje sebi
i sve čini sebi sličnim.
Ne podnosi drukčijeg.
U opakoj je duši tijesno i dosadno.
Dobrota je, naprotiv, gostoljubiva.
U njoj ima mjesta.
Ona svoj prostor ispražnjuje od sebe.
Raste kad se smanjuje.
Ima je više
što se više povlači u sebe.
U njezinu prazninu
može ući drugi.
I drukčiji.
I mudrost.
I Duh.
K Dobroti možeš navratiti
u svako doba
i boraviti bez naplate.
Čime Dobrota gradi svoje stanove?
Odricanjem.
Smanjenjem sebe.
Tišinom.
Pozornošću na drugoga.
Molitvom.
Čitanjem.
Prijateljstvom.
Istim se sredstvima
i opaka duša
može preobraziti u dobru.
Ali kako?
Kako da opaka duša spozna
svoju ispunjenost sobom
i kako da se odrekne sebe?
Padom.
Neuspjehom.
Lomom.
Porazom.
Ili:
Ljubavlju.
Milošću.
Dobrotom.
O, da naučim
isprazniti se od sebe
pa da Mudrost ushtjedne nastaniti se
u mojoj praznini!
Jer mudrost ne ulazi u dušu opaku
i ne nastanjuje se u tijelu grijehu podložnu.
Mudr 1, 4