“Moderno društvo ne obećava više pojedincu neki drugi život ili blaženu onostranost, nego jedino ono što smo mi već – više i bolje.” Ovako Tristan Garcia, francuski filozof i književnik u svojoj knjizi “Intenzivni život” opisuje temeljno obilježje suvremenoga života, piše fra Ante Vučković u svojem promišljanju za Svjetlo riječi. Već je sami naslov cijeli sadržaj. Otkad je zapad zbrisao onostranost, više nema kamo usmjeriti svoju pozornost doli na ovaj život. Tako se zapadni čovjek umjesto traženja smisla života u spasenju od doline suza i trudu oko dospijeća u nebo okrenuo intenziviranju onoga što već ima. Uvijek više istoga. Kao poželjno dobro nudi nam se jačanje i oblikovanje našega tijela, rad na njegovu izgledu, privlačnosti, izdržljivosti i snazi, intenziviranje radosti i užitaka, produbljenje i intenziviranje naših ljubavnih osjećaja. Jednom riječju, uvijek je riječ o napretku, rastu i ubrzanju onoga što već jest. Temeljni politički i gospodarstveni pojmovi nastali u 18. stoljeću, rast i napredak, proširili su se na individualne živote. Slično kako se neka država smatra naprednom ako ostvaruje gospodarski rast i napreduje u demokratizaciji tako se i pojedinac našao pred zahtjevom da u svemu što već jest i ima raste i napreduje.

Umjesto čežnje za gledanjem Boga, on čezne za intenzivnim mirisima, okusima, vizualnim efektima, zavodljivim zvukovima i dodirima koji izazivaju trnce u tijelu i oduzimaju dah.

Liberalni svijet stvara određeni tip čovjeka: intenzivnoga čovjeka. Smisao njegova života je upravo u intenziviranju svih njegovih vitalnih funkcija. Umjesto usmjerenosti prema transcendenciji, intenzivni čovjek žudi za intenzivnim doživljajima i iskustvima. Umjesto čežnje za gledanjem Boga, on čezne za intenzivnim mirisima, okusima, vizualnim efektima, zavodljivim zvukovima i dodirima koji izazivaju trnce u tijelu i oduzimaju dah. Umjesto traženja načina kako da se susretne s Bogom, intenzivni čovjek traži način kako oblikovati svoje tijelo, učiniti ga privlačnim i nadasve iskusiti sebe u svojoj snazi. Umjesto traženja apsolutnoga, savršenoga i neprolaznoga, intenzivni čovjek traži maksimizaciju samoga sebe.

Čežnja za egzistencijalnom intenzivnošću povezuje vrlo različite grupe: liberale, hedoniste, revolucionare i fundamentaliste. Oni zastupaju različita stajališta ovisno o tome što smatraju vrijednim intenziviranja. No, slažu se u tom kako je potrebno intenzivirati. Netko bi intenzivirao sve što se može ponuditi na prodaju, a drugi bi radije intenzivirao stanja duše.

Jedini zakon po kojem se valja ravnati je onaj po kojemu pojedinac treba biti ono što jest.

Intenzitet nije lako mjeriti. Razlog je u tom što je intenzitet zapravo po mjeri subjektivnosti. Ono što je subjektivno ne može dobiti neku izvanjsku objektivnu mjeru. Kao što neko umjetničko djelo ne podliježe nekom apsolutnom i objektivnom kriteriju tako se ni subjektivni doživljaj nekoga pojedinca ne mjeri nekim izvanjskim mjerilima. Suvremeni se pojedinac nalazi pred nepisanim, a posvuda prisutnim zahtjevom da bude to što jest, ali na vrlo intenzivan način. Pojedinca se ne mjeri uspoređujući ga s nekim drugim. Nikome se ne propisuje životni oblik, a posebno ne po nekoj već postojećoj mjeri. Jedini zakon po kojem se valja ravnati je onaj po kojemu pojedinac treba biti ono što jest. Pod uvjetom, naravno, da to bude na vrlo intenzivan način. Najveći grijeh u ovakvom svijetu je ne živjeti intenzivno. Živjeti osrednje. Računa se samo životni intenzitet. Sve ostalo je na koncu bezvrijedno.

Izobilje života se naslućuje iz odnosa s Isusom koji kaže da je vrata u taj život.

Negdje u sredini svoga evanđelja Ivan donosi Isusovu rečenicu: “Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju” (Iv 10,10). Život u izobilju ovdje nije život u obilju stvari. Nije riječ o posjedu. Riječ je o životu. Izobilje života se naslućuje iz odnosa s Isusom koji kaže da je vrata u taj život. Kontekst života u izobilju je oslobođenje od kradljivaca života. Kradljivac o kome je riječ ne krade neki posjed. On krade sami život. Ukradeni život je promašeni život. Pogrešno usmjereni život. Isus kaže da je on vrata. Suvremeni svijet pojedincu ostavlja da sam izabere kamo će usmjeriti svoj život. Od njega očekuje da sam oblikuje svoj život, stvori smisao i da to bude intenzivno. Isusu je najvažnije da ljudi prepoznaju njega kao vrata spasenja. Spasenje ne leži u njima samima. Svrha života je u drugom životu. Ovaj život je premalo. I kada je intenzivan, premalo je. Intenzivirati samo ovaj život, a zaboraviti na drugi nalik je krađi najvažnijega. Isus je češće pri pogledu na mase koje su ga tražile opažao da su ljudi izgubljeni kao ovce bez pastira. U njemu bi se tada budila sućut pa bi ih učio, oslobađao i liječio. Suvremeni svijet pod imperativom intenziviranja života nalikuje izgubljenim ljudima koji od jednoga intenzivnog doživljaja trče za drugim i pri tom iz vida gube najvažnije: istinski život u izobilju u Božjem kraljevstvu.

Blago onom tko u srcu svoje gladi za životom otkrije da Nebo nije ni zatvoreno ni nestalo i da postoje Vrata u život u izobilju.

Ne treba puno da otkrijemo kako se ispod imperativa za intenzivnim životom skriva najdublja ljudska čežnja za puninom života. Tu neutaživu glad ne može ispuniti ni jedan intenzivni doživljaj. To nam je čak vidljivije od naše trke za intenzivnim životom. I na sebi i oko sebe opažamo kako se glad za životom samo produbljuje. Blago onom tko u srcu svoje gladi za životom otkrije da Nebo nije ni zatvoreno ni nestalo i da postoje Vrata u život u izobilju.