Fr. Ivan Dominik rođen je 24. travnja 1985. u Slavonskom Brodu, u obitelji oca Dragana i majke Željke, rođ. Ivezić. Nakon studija farmacije stupio je u Dominikanski red. Prve zavjete položio je 20. kolovoza 2011., a polaganjem svečanih zavjeta postao je punopravni član Hrvatske dominikanske provincije. Za đakona je zaređen 8. listopada 2016. u zagrebačkoj katedrali, a za svećenika na blagdan sv. Luke, 18. listopada 2017. u dominikanskoj samostanskoj i župnoj crkvi Kraljice svete Krunice u Zagrebu. Trenutno je na službi u dominikanskom samostanu Sv. Jeronima u Rijeci u komu je poglavar, a pri Riječkoj nadbiskupiji vrši službu studentskog kapelana u Rijeci. Promotor je pokreta mladih u Hrvatskoj dominikanskoj provinciji Navještenja Blažene Djevice Marije i duhovni asistent Zajednice dominikanske mladeži Bl. Pier Giorgio Frassati. Također bavi se radom sa siromasima u gradu Rijeci te novom evangelizacijom putem interneta i društvenih mreža.

Razgovor prenosimo s portala Nedjelja.ba.

Poštovani fr. Ivane, ulazimo u još jedno došašće, vrijeme budnosti i priprave. Jesu li vjernici današnjice svjesni koga dočekuju?

Mislim da i oni vjernici za koje se može reći kako su svjesni da se pripremaju za proslavu Božića i da dočekuju uistinu živoga Boga Isusa Krista i susret s njime, toga nisu dovoljno svjesni. Bog je otajstvo koje nas nadilazi i u tom kontekstu ne možemo biti dovoljno svjesni njegove veličine pa ni do kraja pojmiti tu darovanu nam stvarnost da je neizmjerni vječni Bog odlučio postati čovjekom kako bi nam se darovao i bio uistinu s nama Bog, Emanuel.

Shodno tomu, a budući da svako razdoblje crkvene godine ima svoje specifičnosti, što bi najvažnije trebalo biti za vjernika u vremenu došašća?

Vrijeme došašća bi trebalo biti vrijeme aktivne duhovne priprave za što autentičniju proslavu svetkovine Božića. Riječ je o vremenu koje nas poziva na duhovnu budnost i radosno iščekivanje proslave Božića što nije jednostavno današnjem čovjeku kojemu sve više postaje stran termin iščekivanja jer živimo u jednom užurbanom vremenu kada je sve vrlo brzo dostupno. Današnji čovjek želi imati sve što misli da mu treba, i to odmah. Slično je i s Božićem. Teško mu je iščekivati Božić i za njega se kvalitetno pripremiti. Čini se kao da ljudi već na otvaranju adventa počinju slaviti Božić i to na način s promašenim smislom.

Jednog adventa bio sam prisutan kada je u Rijeci nadbiskup Ivan Devčić, sada nadbiskup u miru, palio prvu adventsku svijeću na jednom trgu u sklopu programa koga je organizirala necrkvena organizacija koja je pozvala jednu djevojku da otpjeva pjesmu Tiha noć. To je nevjerojatan primjer koji pokazuje do koje mjere je danas prisutno nerazumijevanje smisla adventa i nesposobnost ljudi da iščekuju, odnosno koji opisuje veličinu razmjera nestrpljivosti današnjeg čovjeka.

U čemu je zapravo najveći problem komercijalizacije samog Božića i svega onoga što mu prethodi i prije samog došašća, te kako bismo ga mogli dočarati i približiti onima koji su previše „zaslijepljeni“ svjetlima iskomercijaliziranog adventa?

Nažalost, naglasak je često stavljen na izvanjsko blještavilo, kupnju darova, neumjerenu često i neukusnu zabavu i tomu slično. To je paradoks u odnosu na ono što Božić u sebi jest. Bog dolazi skrovito u noći, u Betlehemskoj noći i dopušta da ga prvi vide maleni neznatni ljudi poput pastira. Ista logika vrijedi i danas. Gospodin dolazi u tišini i skrovitosti i pohodit će one koji će u srcu biti ponizni i pripravni za susret s njime. Koji ga neće tražiti u buci ovoga svijeta, nego u tišini svojega srca i među svojim bližnjima, osobito među potrebitima. Često nam izmakne nevjerojatna poruka Božića da je svemogući Bog postao malenim novorođenčetom koje je bilo ovisno o nama ljudima i koje je izabralo put križa i siromaštva već od samoga rođenja, kako nam kaže jedna naša prekrasna tradicionalna pjesma sa stihom „Za nas trpi čim se rodi“, aludirajući pri tomu na neudobnost jaslica i oštrinu slame.

Posebna odlika došašća jest radost. Znaju li se vjernici, kao nekoć, radovati, unatoč pritisnutosti brigama vremenitim?

Radost je jedan od 12 plodova Duha Svetoga. Dakle osoba koja je otvorena Duhu Božjemu posljedično je radosna i upravo prepoznatljiva po svojoj radosti. Istinska radost ne znači veselje i euforiju, nego nešto puno dublje što je dar Božji i što dolazi kao posljedica djelovanja njegove milosti u nama. Osoba je otvorena Bogu i onomu pravomu smislu Božića, jer ta poruka u sebi samoj izvor je neizmjerne radosti. Bog postaje čovjekom, da bi čovjek postao dionikom Božanske naravi. Bog uzima ljudsko tijelo, kako bi nas posvetio u našemu tijelu i cjelokupnom čovještvu. Kada počnemo živjeti tu novu, omogućenu nam stvarnost, spontano i posljedično postajemo radosni zbog Božje prisutnosti u našem životu i pronađena smisla i vječnog života koga već započinjemo živjeti u jednom predokusu. Postajemo sve više radosni jer znamo da smo postali sinovi i kćeri Božje koji su prestali biti robovi grijeha i koji su oslobođeni od duhovne smrti. Time postajemo radosni svjedoci živoga Boga u ovome svijetu koji su sposobni tom istom radošću i dubokim smislom koga smo pronašli, privući i druge ljude k Bogu i predivnom i dubokom smislu Božića.

Uloga je majke u rođenju i životu djeteta neizmjerna. U samom događaju rođenja Sina Božjega nezaobilazna je Djevica Marija. Kako nam ona može pomoći dublje doživjeti došašće?

Po Mariji možemo puno dublje doživjeti sva otajstva vjere i na snažniji način primiti milosti od Boga. To je jednostavno ono što Bog želi. Želio je postati čovjekom, želio je imati majku. Želi uključiti svoju majku, ali i svakoga od nas u djelo spasenja. Pozvani smo biti poput Marije tako da se Bog rodi i u nama. Po dominikanskom mistiku Meister Eckhartu konačni smisao rađanja Sina Božjega u vremenu i ljudskoj povijesti je upravo u njegovu rađanju u svakomu od nas. Bog se treba roditi konačno u nama. Ako se Bog rodi u našoj duši, i mi postajemo poput Presvete Djevice Marije, osobe koje donose Boga drugima. Općenito je važno češće razmišljati o dostojanstvu ljudske osobe i o važnosti majčinstva i očinstva koje je uvjet za blagoslovljenu budućnost. Kada čitamo Sveto pismo, onda u prvoj knjizi – Knjizi Postanka vidimo kako je prvi nalog koji Bog daje čovjeku „plodite se i množite“. Dakle, Božja volja je očuvanje čovjeka i njegova demografska stabilnost. U ove dane možemo na poseban način zahvaljivati na daru života, moliti za otvorenost i očuvanje života u našim obiteljima i izgrađivati kulturu života u ovom svijetu koji sve više srlja u propast birajući kulturu smrti i sebičnosti koja je na poseban način vidljiva u zatvorenosti životu, te masovnom korištenju abortivnih i kontraceptivnih sredstava i relativiziranju pobačaja negiranjem dostojanstva i oduzimanjem ljudskosti nerođenoj djeci. Nemoguće je slaviti Božić na ispravan način, a pri tomu ne imati na umu da je začeće uvjet koji je prethodio i Kristovu rođenju. Zaboravljamo kako je i sam Gospodin prije rođenja bio devet mjeseci nerođeno dijete pod srcem svoje Majke. Molimo ovog Božića za snagu da možemo autentičnije i s više žara braniti svaki ljudski život i njegovo dostojanstvo koje mora biti neotuđivo, nepovrjedivo i koje jednostavno jest neprocjenjivo. Molimo i za milost da možemo dublje spoznati u svom srcu da su općenito djeca, a na poseban način nerođena, pravi primjer onih malenih s kojima se Isus poistovjećuje. Što učinimo za nerođene, učinit ćemo za Krista, i obrnuto – što ne učinimo za njih, ni Kristu nećemo učiniti. U tom duhu vas na poseban način pozivam na molitvu za nerođene, ali i majke i očeve, te pomoć majkama i očevima koji su u teškim životnim situacijama, osobito onima koji su samohrani.

Ono po čemu se još uvijek narod Crkve u Hrvata „prepoznaje“ u došašću jesu svakako i mise zornice. Čini se, ma kakvo „stanje duha“ bilo, da su one još uvijek iznimno posjećene. U čemu je možebitni razlog tomu?

Popularne svete mise zornice predstavljaju veliku milosti za naš narod. One su također i znak nade da je vjerska situacija u našem narodu još uvijek relativno dobra. Blagoslovljeni smo što imamo tako snažnu i dugačku tradiciju slavljenja svetih misa zornica. Mnogi narodi to nemaju. Pohađanje zornica svakomu može biti jedna velika milosna prilika za što kvalitetnijom pripravom za Božić.  Blagoslovljeni smo takvom tradicijom, ali ona mora postati živa tradicija. Ne smije ostati samo na razini običaja i ispunjenja forme. Zornice nam mogu pomoći u dubljem razumijevanju smisla žrtve i spremnosti na sebedarnu ljubav i biti nam poziv na pokajanje, odreknuće od grijeha i obraćenje, odnosno promjenu života. Dobro je prikazati žrtvu ranijeg buđenja s ljubavlju Bogu. Općenito sve što predstavlja određenu žrtvu može nam pomoći da rastemo u sebedarnoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Upravo kroz spremnost na žrtvu i takvu ljubav postajemo slični Bogu koji je prvi nas ljubio, i neprestano nas ljubi istom ljubavlju te nas je svojom žrtvom otkupio. Nema boljeg odgovora na njegovu ljubav od uzvraćanja ljubavi s naše strane.

Također, u ovom vremenu ljudi se i karitativno „aktiviraju“ – što je dakako pozitivno, ali svjedočite li, u svom pastoralnom radu, i blizini vjernika iskazanoj onima na marginama, koja se zrcali u jednostavnu posjetu i toplu razgovoru, da znaju kako nisu sami?

Tako je, važno je pristupiti bližnjem koji je u potrebi kao čovjek čovjeku, kao osobi koja ima svoje dostojanstvo. Upravo je to činio bl. Pier Giorgio Frassati koji je nevjerojatan primjer življenja vjere za vjernike laike, osobito za mlade i akademsku mladež. Bliži nam se 100. obljetnica njegova nebeskog rođendana koju ćemo proslaviti 2025. On je rođen u bogatoj obitelji, i na nevjerojatno dobar način je uporabljivao novac za pomoć siromasima grada Torina. Kao član dominikanskog svjetovnog bratstva živio je jedno snažno poslanje propovijedanja riječima, ali i svojim životom. Odlučio je zahvaliti Isusu koji mu se darivao svakodnevno u svetoj pričesti služeći mu u njegovim siromasima. Obilazio ih je u njihovim siromašnim četvrtima, donosio im novac, hranu, ali, što je još i važnije, donosio im je svoju ljubav, darovao im svoje vrijeme, osmijeh i Krista s kojim je bio duboko povezan. Kada je umro kao student u dobi od 24 godine, na sprovod mu je došlo oko 5 000 osoba u gradu Torinu, od čega je polovica bila siromaha koje je posjećivao, osobno susretao, upoznao i zavolio. Tek se na njegovu sprovodu saznalo kolikim je siromasima pomagao i koliko su i oni njega zavoljeli. Taj prizor je mnoge ganuo i započela su brojna obraćenja na samom sprovodu i nakon. Čudesa po njegovu zagovoru ne prestaju se događati i zato vjerujem da će ubrzo biti proglašen svetim, nadam se 2025. kada bude proslava obljetnice 100 godina od njegova nebeskog rođendana. Potičem vas, dragi čitatelji, da nasljedujete tog divnog mladića koji je izvrstan primjer kako je moguće biti mlad, radostan, normalan, a u isto vrijeme svet te ozbiljno i učinkovito živjeti i svjedočiti svoju vjeru te ju potvrđivati djelotvornom ljubavlju prema bližnjima, osobito prema potrebitima. Pokušajmo i mi poput njega osobno pristupati bratu i sestri u potrebi. Pronaći vrijeme za susret s njima, saslušati ih i naći načina kako im učinkovito pomoći.

Kako izgleda jedno došašće s dominikancima?

Za nas dominikance koji smo članovi Reda braće propovjednika to je vrijeme intenzivnijeg propovijedanja i življenja naše karizme. Nastojimo svakoga dana na misama propovijedati u vrijeme došašća. Također to nam je vrijeme kada intenzivnije brinemo o potrebitima te nastojimo organizirati prikupljanje pomoći za našu braću i sestre koji žive u siromašnim zemljama. Sjećam se vremena kad sam bio dominikanski bogoslov u Zagrebu – gdje je naša velika samostanska zajednica – tada smo prekrasno pjevali Časoslov, posebno u dane došašća. To je nažalost često nemoguće u manjim zajednicama, ali se i u njima osjeti radost adventskog iščekivanja i pripremanja za proslavu Božića.

Budući i da prostor društvenih mreža koristite za evangelizaciju i novu evangelizaciju, koliko one mogu pomoći – ispravnim korištenjem – u širenju same poruke i duha došašća?

Koristim društvene mreže i internet u tu svrhu već 15-ak godina. Sjećam se da su me mnogi čudno gledali u Dubrovniku kad sam bio u novicijatu i znao snimati i fotografirati neke događaje te izrađivati videa. Tada je to bilo pomalo čudno, ali zahvalan sam braći dominikancima koji su me u tomu podržali znajući kako se to može dobro uporabiti. S vremenom se dogodio jedan evangelizacijski polet preko medija i interneta među našim narodom i danas je gotovo svima jasno kako je to važno, potrebno i da može biti dobro i korisno uporabljeno, ali mediji i društvene mreže nam ne smiju zamijeniti susrete uživo. To je opasnost nad kojom trebamo bdjeti i uvijek naći vremena za susret čovjeka s čovjekom. I ovog adventa na mrežnoj stranici dominikanci.hr moći ćete pronaći videopropovijed s evanđeljem svakoga dana zahvaljujući mnogoj našoj braći koja će pripremiti duhovne nagovore za tu prigodu.