Kraće vrijeme svoga života glasoviti je filozof Ludwig Wittgenstein radio kao učitelj u jednoj osnovnoj školi u Austriji. Događalo mu se da bi neke od svojih učenika udario, povukao za uši ili kosu. Čak je dospio i na sud zbog takvih ispada. Nakon dugo godina života u Engleskoj i Norveškoj, nakon što se već sasvim oblikovao kao genijalni filozof, učinio je nešto što je onima koji su bili sudionici izazvalo nelagodu, piše fra Ante Vučković u svojoj kolumni za portal Svjetlo riječi.

Na početku Filozofskih istraživanja Wittgenstein je stavio navod iz Augustinovih Ispovijesti. Razlog je bio najprije sadržajni i ticao se cijelog sadržaja njegove knjige, odnosa jezika i zbilje. No, postojao je i drugi razlog kojega se ne može otkriti samo čitajući ovo vrlo osebujno djelo. Augustin svoje Ispovijesti nije pisao najprije kao filozofsko djelo, nego kao djelo koje sadrži ono što veli naslov: ispovijest vlastitog života pred Bogom, bez skrivanja, bez ispravaka, bez lažnog oblikovanja vlastite slike.

Za Wittgensteina je cijela filozofija izvirala iz sličnog načina ispovijesti, naravno, ukoliko je htjela biti iskrena i ozbiljna. Smatrao je kako su filozofsko mišljenje i pisanje više trud volje negoli uma. Istinsko se razumijevanje gotovo nikada ne lomi na umu, nego na ponosu, a ponos nije stvar uma, nego volje. Stoga je Wittgenstein, iz silne potrebe za jasnoćom i iskrenošću mišljenja, samom sebi stavio pravilo: Zgradu svoga ponosa valja srušiti. I to je užasan posao.

Samospoznaja nije potrebna samo zato da bih spoznao svoj ponos i oslobodio ga se. Varanje samog sebe ostavlja traga i na stilu mišljenja i pisanja. Tko ne želi spoznati samog sebe, taj i kad piše, na neki način nastavlja s prijevarom samog sebe. Tko ne želi upoznati vlastitu dušu, jer mu je to prebolno, ostaje i svojim pisanjem na površini. Ovaj nutarnji stav prema samom sebi probija i u sve naše odnose i poslove, a na poseban način tamo gdje su, kao kod našeg filozofa, mišljenje i pisanje životni poziv.

Ovakav stav prema mišljenju stajao je u pozadini onoga što je Wittgenstein učinio. Jednih božićnih blagdana stavio je sebi u zadatak da će otići i ispričati se svima koje je uvrijedio i da će svoju ispovijed, koju je prethodno ispisao na papir, izreći svima koji su mu u životu važni. Obišao je učenike prema kojima je bio grub. Reakcije su bile različite. Neki su smatrali da se nema za što ispričati, a neki su samo odmahnuli: da, da! Sastao se pojedinačno s nekolicinom prijatelja i članova obitelji koji su mu bili važni. Sjeli bi, Wittgenstein bi izrekao svoju ispovijed ili bi je dao sugovorniku da je pročita. Nelagodni osjećaj, slušanje, malo riječi, prijateljska sućut, davanje do znanja kako je ispovijed suvišna, ali kako je slušaju zbog toga jer je on želi izreći. Ispovijest je sadržavala trenutke Wittgensteinovih slabosti. Neka vrsta životne ispovijedi pred različitim sugovornicima.

Sljedeće godine je o djelotvornosti ove svoje opće ispovijedi u dnevnik zabilježio kako ga je ona uz Božju pomoć dovela u bistru vodu, u bolji odnos prema ljudima i u veću životnu ozbiljnost. Wittgenstein, to se lako naslućuje iz reakcija onih koji su slušali njegovu ispovijed, nije imao nekih velikih grijeha. No, imao je nutarnju jasnoću o tome kako ponos i neiskrenost ne dopuštaju jasnoću mišljenja i odnosa.

Ljudska duša sama po sebi, kada hoće u jasnoću, već zna da joj valja srušiti lažni ponos i priznati krivnju. Duša, kad god joj dopustimo da živi po svojim  nutarnjim zakonima, dođe u blizinu onoga što je kršćanstvo kodiralo u sakramentu ispovijedi: griješim, kajem se, tražim oproštenje, ulazim u jasnoću i život ponire u dubinu.