Život sv. Terezije iz Lisieuxa nije uvijek bio lak, i iako je često bila okružena prijateljima i obitelji punim ljubavi, često se osjećala usamljeno i borila se s depresijom, donosi Aleteia.

Ti osjećaji usamljenosti javljali su se u njezinu djetinjstvu, kao i tijekom vremena koje je provela u samostanu.

U svojoj autobiografiji “Priča jedne duše” objašnjava da je kao dijete bila sramežljiva i da nije imala mnogo prijatelja, a Isusa je smatrala jedinim prijateljem.

“Morala sam ići dva puta tjedno u samostan, i moram priznati da me to nešto koštalo, bila sam jako sramežljiva. Nije bilo govora o naklonosti koju sam osjećao prema svojim kolegicama, ali, kao što sam prije rekla, među njima nisam imala posebnu prijateljicu s kojom bih mogla provesti mnoge sate poput drugih učenika. U tišini sam radila do kraja sata, a onda sam, kako se nitko nije obazirao na mene, otišla u kapelicu dok tata ne bi došao po mene da idemo kući. Ovdje, tijekom ovog tihog posjeta, našla sam svoju jedinu utjehu – jer nije li Isus bio moj jedini prijatelj?”

U tim se trenucima sjetila fraze iz pjesme koju ju je kao dijete naučio njezin otac St. Louis Martin.

Ona piše: “Istina je da sam se u tim razdobljima samoće ponekad osjećala tužno i često sam se tješila ponavljajući ovaj redak prekrasne pjesme koju me tata naučio: ‘Svijet je tvoj brod, a ne tvoj dom.’”

Zanimljivo je da ona krivo citira pjesmu Alphonsea de Lamartinea pod naslovom “Odraz”. U njoju piše: “Vrijeme je vaš brod, a ne vaš dom.”

Međutim, ovaj krivo citirani izraz pružio joj je veliku utjehu, kako objašnjava u svojoj autobiografiji.

“Simbol broda uvijek me oduševljava i pomaže mi da podnesem progonstvo ovog života… Kad moje misli teku na ovaj način, moja se duša gubi kao da je u beskraju. Čini mi se da već dodirujem nebesku obalu i primam Gospodinov zagrljaj. Zamišljam da mogu vidjeti Gospu kako mi dolazi u susret, s mojim Ocem i Majkom, mojom malom braćom i sestrama i zamišljam sebe kako cijelu vječnost uživam u pravim obiteljskim radostima.”

Imajući ovo na umu, lako je vidjeti kako je ovaj izraz utješio svetu Tereziju i kako bi nam mogao pomoći da “podnesemo progonstvo ovog života”, znajući da će jednog dana sve naše suze biti obrisane i da ćemo biti zagrljeni od svih naših voljene osobe u vječnom životu koji dolazi.