Mala Terezija rođena je 2. siječnja 1873. u Alençonu, u Francuskoj, kao najmlađa od devetero djece Ljudevita i Zelije Martin, koji su također proglašeni svetima. U četvrtoj godini ostaje bez majke. Rastanci sa sestrama koje odlaze u samostan pojačavaju njezinu osjetljivost te se teško razboljela. Ozdravila je po zagovoru Gospe od Osmijeha, a za Božić 1884. doživjela je osobitu milost obraćenja, koja joj daje želju i snagu da zaboravi sebe i žarko moli za duše. U petnaestoj godini ulazi u samostan bosonogih karmelićanka u Lisieuxu, gdje je proživjela svoj kratki život u velikoj poniznosti, jednostavnosti i pouzdanju u Boga. Prikazavši se za spasenje duša i proširenje svete Crkve, umrla je od tuberkuloze 30. rujna 1897., obećavši da će provesti svoje nebo čineći dobro na zemlji. Papa Pio XI. proglasio ju je blaženom 1923., svetom 1925., a zaštitnicom misija 14. prosinca 1927. Ivan Pavao II. proglasio ju je 1997. naučiteljicom Crkve. Ove godine obilježava se 150. godišnjica njezina rođenja.

Božji izbori

U Božjoj providnosti svako je dobro moguće. Pa i takvo da osoba koja nije iskusila prostranstva i daljine, osim nekoliko izleta po domovini i jednog putovanja u Rim, koja nije živjela duže od mjeseca u stranoj zemlji, a kamoli kročila na drugi kontinent, nije naučila ni jedan strani jezik, pa ni domorodački, postane zaštitnica onih koji radosnu vijest pronose misijskim krajevima. Kao kad bi zaštitnikom župnika, umjesto Ivana Marije Vianneya, bio netko tko nikada nije bio župnik! Ili zaštitnikom radnika, umjesto sv. Josipa, netko tko je veći dio života ljenčario! Svidjelo se Bogu sv. Malu Tereziju, koja, kako bi se reklo, nosom nije provirila izvan klauzure od svoje 15. godine, pripremiti, oblikovati, podići i potvrditi zaštitnicom misionara. Mala Terezija možda nije proputovala i vidjela svijet, ali je svijet zakrilila Božjim milosrđem.

Mala Terezija možda nije proputovala i vidjela svijet, ali je svijet zakrilila Božjim milosrđem.

Misije u srcu i dva brata

Terezijina ljubav prema Isusu, Crkvi, karmelu i misijama rasla je odmalena. U svojoj autobiografiji Povijest jedne duše piše da, kad je imala svega 11 godina i boravila u zavodu pripremajući se za prvu svetu pričest, „među svojim drugaricama se isticala velikim križem koji joj je dala Leonija“ (njezina rođena sestra) „i koji je nosila za pojasom poput misionara“. Kasnije, kao mladoj karmelićanki, ispunjava joj se želja za bratom svećenikom, i to budućim misionarom. Terezijinoj sreći nije bilo kraja kad joj je poglavarica povjerila brigu za prvoga duhovnog brata, o. Mauricija Bellièrea, misionara u Alžiru. Ali zato, kad je trebala postati duhovna sestra još jednomu bratu misionaru, gubi pouzdanje i odvažnost,  jer smatra da se ne može brinuti za dvojicu. Ipak, dala se razuvjeriti i ohrabriti, jer se može imati više braće i sestara. Terezija iz posluha, ali opet radosno, prigrli i drugog brata, budućeg misionara u Kini o. Adolfa Roullanda.

o. Maurice Belliere

Bit ću doista sretna da radim za spasenje duša.

Svojemu prvom bratu, o. Mauriciju piše: „Osjećam se nedostojnom da budem na poseban način pridružena jednome od misionara našega dragoga Isusa, no budući da mi poslušnost povjerava ovu slatku dužnost, sigurna sam da će moj nebeski zaručnik nadoknaditi svojom milošću moje slabe zasluge … i da će uslišati želje moje duše i Vaš apostolat učiniti plodnima. Bit ću doista sretna da radim za spasenje duša. Zato sam i postala karmelićanka. Pošto nisam mogla biti misionar djelom, htjela sam to biti iz ljubavi i pokorom…“ U jednom drugom pismu kaže: „Kad moj dragi brat otputuje u Afriku, slijedit ću ga, ne više u mislima; moja će duša po molitvi biti uvijek s njime i njegova će vjera znati otkriti prisutnost sestrice koju mu gospodin daje, ne da mu bude podrška jedva za dvije godine, već do zadnje večeri njegova života.“ 

Karmel i misije

Bratu misionaru o. Adolfu Terezija je sama izradila palu s čamcem koji plovi pučinom, a na stijeni, s pogledom na more, jedan golub motri blistavu hostiju (golub je simbol nje same). Tomu je dodala još bratove i svoje inicijale. Njega hrabri pišući mu: „Kada Vas ocean odijeli od Francuske, sjetit ćete se gledajući na palu koju sam s toliko ljubavlju naslikala, da na Gori Karmelu, jedna duša moli bez prestanka Božanskog Zatočenika Ljubavi, za uspjeh Vašeg slavnog osvajanja.“ Ona ga zamišlja u kineskoj odjeći, i to produhovljuje: „Kako ste sretni što slijedite Isusov primjer tako izbliza. Naslućujući da ste obukli kinesku nošnju, mislim na Spasitelja koji je na sebe uzeo naše siromašno čovještvo postavši ljudima sličan kako bi otkupio naše duše za vječnost.“ 

Kako ste sretni što slijedite Isusov primjer tako izbliza.

U Terezijinim očima karmel i misije su tako slični. „Karmel je, kao i Sečuan, kraj stran svijetu. A Raj na zemlji, to je upravo raj misionara i karmelićanke: veselje koje svjetovni ljudi traže u nasladama, tek je prolazna sjena, ali naše veselje, koje tražimo i uživamo u radu i trpljenju, uistinu je slatka radost, predokus nebeske sreće.“ Jedino što ih razlikuje način su i oružje koji se koriste u osvajanju duša za Boga: „… moje je jedino oružje ljubav i trpljenje, dok je Vaše mač riječi i apostolskih napora.“

o. Adolf Roulland

Otići i sama kao misionarka u karmel u tuđini bila je tiha Terezijina želja, premda je znala da joj njezino zdravlje i iskustvo u svjetskim stvarima, kako ona sama kaže, ne idu u prilog. No glavni razlog zbog kojeg je to željela, osim, dakako, da tako ispuni volju Božju, objašnjava svojoj poglavarici u autobiografiji: „Ovdje sam okružena vašim majčinskim nježnostima, ne osjećam siromaštvo, jer mi nikad ništa nije nedostajalo. Ali iznad svega, ovdje imam ljubav vašu i svih sestara, i ta mi je ljubav vrlo ugodna. Eto zašto sanjam o samostanu gdje bih bila nepoznata, gdje bih morala trpjeti siromaštvo, pomanjkanje ljubavi i napokon progonstvo srca.“ 

Mučeništvo misionara

Od brata o. Adolfa Terezija traži da joj pošalje svoju fotografiju i relikviju budućeg mučenika, pramen svoje kose, što on i čini. Ona je bila duboko uvjerena u njegovo mučeništvo i o tome su razmjenjivali misli. U jednom pismu on joj piše da sumnja u svoj izravni odlazak u nebo ako bi ga ubili.  Na to mu Terezija odgovara: „Htjela sam jednostavno reći kako mi se čini da su svi misionari mučenici željom i voljom, te da, prema tome, nijedan ne bi trebao ići u Čistilište. Ako u njihovoj duši ostane neki trag ljudske slabosti, Presveta Djevica im postigne milost savršenog čina ljubavi, a onda im predaje palmu i vijenac što su ih zaslužili.“ O. Adolf nije umro mučeničkom smrću, jer se nakon nekoliko godina provedenih u Kini vratio u Francusku, preuzimajući različite službe u svojoj družbi. Brat misionar o. Mauricije također se morao vratiti iz Alžira u Francusku zbog bolesti, umrijevši u 33. godini.

Terezijino trgovanje

U svojem svakodnevnome, običnom životu Terezija nalazi izuzetno domišljate načine kako pomoći misionarima. Ona trguje s onime što ima. Tako su joj u njezinoj bolesti jedni savjetovali da ide svaki dan u šetnju, a neki drugi su pak mislili da bi se bolje odmorila u sobi. Tima odgovara: „To je sigurno istina, ali znate li što mi daje snagu? Činim to za jednog misionara. Zamišljam kako je jedan od njih, daleko odavde, možda upravo sada, iscrpljen od svojih apostolskih putovanja. Da bih ublažila njegov umor, svoj umor nudim dragome Bogu.“ I tako obično hodanje, šetnja vrtom, poprima nadnaravnu duhovnu dimenziju. Ostao nam je zapisan i drugi dosjetljivi, poučljivi i nadahnjujući primjer žrtvovanja za misionare: „Uvjerena sam u beskorisnost lijekova, ali sam se dogovorila s dragim Bogom da njihov učinak namijeni siromašnim misionarima koji za liječenje nemaju ni vremena ni sredstava.“ 

Prije smrti

Sluteći da je smrt blizu, Terezija priprema druge oko sebe za svoj skori odlazak, pa tako i brata misionara: „Daljina neće nikada rastaviti naše duše, čak će i sama smrt učiniti naše sjedinjenje tješnjim. Ako uskoro odem u Nebo, molit ću Isusa da mi dopusti da Vas posjetim u Sečuanu pa ćemo zajedno nastaviti naš apostolat. Moja duša će sva sretna i oslobođena smrtnog oklopa, letjeti u daleke krajeve gdje Vi propovjedate.“

Poziv na budnost danas i ovdje

Drage misionarke i misionari, neka vas sv. Mala Terezija češće obiđe i iznenadi dok trošite život na njivi Gospodnjoj i neka vas podsjeti da ima duša koje mole za vas i prinose. Kad vam klonu ruke i noge, dopustite da vam srce Isusu ponesu molitve karmelićanaka koje najvjerojatnije nikada nećete upoznati, osim u nebu, pa da se ono kod njega okrijepi i odmori. Drage karmelićanke, ne zaboravite osvajače, kradljivce i žeteoce duša! Neka vam ne promakne ni jedna prigoda koju će Gospodin providjeti, da ju znate prožeti duhom Božjim i prinijeti na oltar sjedinjujući se s Kristom za potrebe misionarka i misionara, kao i duša koje će se po njima spasiti. Pa bio to i jedan uskraćeni pogled na prirodu za one koji gutaju prašinu divljine. Ili preskočeno tuširanje za one koji nemaju vode ni za lijek. Ili čitanje Svetog pisma umjesto kakve knjige ili časopisa za one koji još nisu upoznali Božju riječ. Ili jedenje omražena jela, koje bi mnogima bilo odlično, za one gladne kruha i Boga. 

Sv. Mala Terezijo, moli za nas da nas sve Duh Sveti ispuni dosjetljivošću i duhom prinošenja svakodnevnih, običnih stvari  za žrtvu Bogu, milu i dragu, kojima će krijepiti i jačati udove raspršene svijetom što naviještaju radosnu vijest, kao što si ti sama bila ispunjena. 

Za misijski list Radosna vijest pripremila: S. Đurđica Terezija od Svete Obitelji (Vučković), karmelićanka, Marija Bistrica

(Citati su uzeti iz knjiga Povijest jedne duše, „GK“, i Mala Terezija velika misionarka, „KIZ“.)

Posjetite stranicu www.misije.hr i pratite aktivnosti Papinskih misijskih djela u RH na društvenim mrežama: www.facebook.com/missioHR i www.instagram.com/misije.hr. Za sve dodatne
informacije slobodno se javite na telefon: 01/ 56 35 055 ili e-adresu: missio.croatia@misije.hr

Izvor: Papinska misijska djela