Potreba zazivanja Božjega milosrđa

Završne riječi iz Čina posvete svijeta… duboki su vapaj upravljen Bogu, našemu Dobrom Ocu, koji Mu je Papa Ivan Pavao II. Veliki uputio 17. kolovoza 2002. godine: da bude milosrdan nama i cijelomu svijetu. One su i svojevrstan odjek molitve koju je Presveta Djevica 13. srpnja 1917. u Fatimi naučila Luciju, Jacintu i Franju da ju mole nakon svake desetice krunice: O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenoga ognja, i dovedi u raj sve duše, osobito one kojima je najpotrebnije Tvoje milosrđe. No, tim riječima Čina posvete Sveti Otac prvenstveno ispunja zadatak koji, u svojoj enciklici iz 1980. pod nazivom Dives in misericordia, označava kao temeljno pravo, a istovremeno i kao najveću dužnost Crkve.

U enciklici tako stoji:

Ipak, ni u jednom trenutku niti u jednom povijesnom razdoblju – posebno u tako kritično doba kao što je ovo naše – Crkva ne može zaboraviti molitvu, koja je vapaj Božjemu milosrđu pred mnogostrukim oblicima zla što pritišću čovječanstvo i ugrožavaju ga. To je osnovno pravo i dužnost Crkve u Kristu Isusu: to je pravo i dužnost Crkve prema Bogu i prema ljudima. Što ljudska svijest, podliježući posvjetovljenju (sekularizaciji) više gubi značenje i same riječi milosrđe, što više se ona, udaljujući se od Boga udaljuje od otajstva milosrđa, tim više Crkva ima pravo i dužnost pozivati se na Boga milosrđa silnim vapajima (usp. Heb 5, 7). Ti silni vapaji moraju biti obilježje Crkve našega vremena; oni moraju biti upravljeni Bogu da prose njegovo milosrđe, za koje
Crkva ispovijeda i obznanjuje da se najsigurnije pokazalo u propetome i uskrslome Isusu, to jest u vazmenom otajstvu. To otajstvo u sebi nosi najpotpuniju objavu milosrđa, ljubavi, koja diže čovjeka iz njegovih najdubljih padova i oslobađa ga od najvećih prijetnji. (DiM, 15) 1

To milosrđe, prema obrazloženju Ivana Pavla II., javlja se kao ljubav koja želi spašavati drugoga čovjeka pred mnogovrsnim tjelesnim i duhovnim prijetnjama, koja želi pomoći, koja podiže i oslobađa – i koja, proničući njegovo srce i um, čini ga sposobnim pobijediti zlo koje mu prijeti ili ga se dotiče. Upravo takvu ljubav trebamo iskati od Boga koji je sam(a) Ljubav (usp. 1 Iv 4, 8b).

“Ljubiti nekoga, znači reći mu: Ti, ti nećeš umrijeti!” Pobjedonosna milosrdna ljubav je – jača od smrti, jača od grijeha i od svakoga zla. Njezinu  paradoksalnu povezanost sa smrću opisao je Gabriel Marcel u knjizi Homo viator, objavljenoj  1945. godine. Tu je citirao riječi jednog svoga junaka iz filozofskog kazališnog komada koje glase: Aimer un être, c’est dire: toi, tu ne mourras pas. – Ljubiti nekoga, znači reći mu: Ti, ti nećeš umrijeti! U kasnije objavljenoj knjizi iz 1959. Présence et immortalité, Marcel je dao pojašnjenje te tvrdnje: iza nje se skriva vlastito traumatično iskustvo smrti njegove majke Laure Meyer Marcel koja je s ovoga svijeta otišla prije njegove navršene četvrte godine života. Toga se iskustva više nije mogao osloboditi. Za njega više nije postojala neka fiktivna ili apstraktna smrt – neka neobjašnjiva smrt kao takva. Istinska smrt je – kako je napisao u Homo viator – smrt onih koje ljubimo. U biti, jedino se oni nalaze u našem duhovnom vidokrugu, jedino njih možemo dohvatiti i čeznuti za njima kao bića.

Pitanje smrti postalo je predmet žive rasprave između Marcela i Léona Brunschvicga, glasovitog francuskog predstavnika idealističke filozofije na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Na Kartezijanskom kongresu (1937.), Brunschvicg je predbacio Marcelu da pridaje veću važnost svojoj smrti, nego što on, Brunschvicg, pridaje svojoj. Tada mu je Marcel odgovorio: Ono što je važno, nisu ni moja, ni tvoja smrt. Važna je smrt onih koje ljubimo. Više od dvadeset godina kasnije u knjizi Présence et immortalité, nadovezujući se na tu izjavu, Marcel je napisao: problem, jedini istinski problem, nastaje u konfliktu između ljubavi i smrti. Ako u meni postoji neka nepokolebiva sigurnost, onda je to ova: svijet bez ljubavi ne može ne potonuti u smrt. Istovremeno, tamo gdje vlada ljubav, gdje ona trijumfira nad onim što ju pokušava uništiti, smrt ne može biti nego konačno pobijeđena.

Ta sigurnost u konačnu pobjedu ljubavi nad smrću zahtijeva od nas, kako kaže Marcel, jasan moralni stav. Kako piše u Homo viator: duh istine ima još i drugo ime, još važnije, to je duh vjernosti koji od nas zahtijeva (…) jasno odbacivanje, odlučnu negaciju smrti. (…) Pomiriti se sa smrću nekoga bića, u određenom smislu znači – osuditi ga na smrt. I volio bih da mogu pokazati kako nam i tu duh istine zabranjuje kapitulaciju, zabranjuje izdaju.

Ulazeći najprije u javnu raspravu s Brunschvicgom, a potom objavljujući Homo viator i Présence et immortalité, Gabriel Marcel je bio već duboko uvjereni kršćanin koji je ispovijedao pobjedu ljubavi nad smrću, koju je izvojevao uskrsli Krist, i koji se, gotovo kao četrdesetogodišnjak 1929. dao krstiti u Katoličkoj Crkvi. Stoga je jako dobro znao da sama ljudska ljubav nije u stanju nikome pribaviti pobjedu nad smrću. Ta svi smo osuđeni na smrt – i oni koje najviše volimo. Pa tako i Marcelova mati, i baš u vrijeme kad joj sin još nije navršio ni četvrtu godinu života i kad ju je još silno trebao. Riječi: Nećeš umrijeti [jer te ljubim], može izgovoriti samo Bog. Htijući u Homo viator potaknuti raspravu o konfliktu između ljubavi i smrti, Marcel ga je počeo razmatrati počev od vrlo znakovite izjave: Da, upravo tu se javlja invokacija, tu se potvrđuje obraćanje Apsolutnom Ti.

Obrativši se i primivši sakrament krštenja, Marcel je odbacio očev agnosticizam u čijem je duhu odgajan i odrastao. Odbacio je i Brunschvicgov, i njemu sličnih mislilaca koje je susretao za vrijeme svog studija na Sorboni, idealizam. Odlučno se udaljio i od ateističkog egzistencijalizma tada vrlo popularnog Jeana Paula Sartrea. Nije se htio pomiriti s takvim svijetom iz kojeg bi ljubav na neki način bila prognana i gdje je sve podređeno vladavini neizbježne smrti.

Protu-Riječ i protu-Evanđelje

Za vrijeme duhovnih vježbi koje je kardinal Karol Wojtyła održao za Svetog Oca Pavla VI. i članove Rimske kurije u ožujku 1976., u svom Četvrtom razmatranju govorio je o putu negacije Boga koji je u povijesti svijeta započeo javljanjem sotone, oca svekolike laži, Adamu i Evi koji su živjeli u Rajskom vrtu. Upravo tada, biva jasno da će povijest čovjeka, a zajedno s njom i povijest svijeta, s kojim čovjek čini jedno po djelu Stvaranja, biti predane Riječi i protu-Riječi, Evanđelju i protu-Evanđelju. Do tada [u prva dva poglavlja Knjige Postanka] bili smo svjedoci Riječi koja se izrazila u jednostavnoj afirmaciji svih stvorenja koje je Bog pozvao u bitak, a prije svega u afirmaciji čovjeka stvorenoga na sliku i priliku Božju (usp. Post 1, 27). Kušajući Praroditelje i dovodeći ih do pada Sotona [ipak] ne uspijeva dobiti sve – govorio je Kardinal – ne dobiva potpuni bunt čovjeka protiv Boga, odnosno onu negaciju kakvu sam u sebi nosi.

Međutim, u čovjeku dobiva usmjerenost na svijet koja će dalje evoluirati u smjeru u kojem on želi. Svijet će sada postati područje kušnje za čovjeka, područje odvraćanja čovjeka od Boga – na različite načine i u različitoj mjeri – područje protivljenja Bogu umjesto suradnje s Njim, područje za utažiti čovjekovu oholost, umjesto područje traženja Stvoriteljeve slave. (…) Kada Zli kaže: otvorit će vam se oči i i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo (Post 3, 5) – u tim se riječima otvara cijela perspektiva kušanja čovjeka, pobunjivanja [čovjeka] protiv Boga do krajnjih posljedica.

Prema mišljenju kardinala Wojtyłe moderna vremena pokazuju najviši stupanj napetosti između Riječi i protu-Riječi u ljudskoj povijesti. Ne samo da je došlo do negacije Boga i Njegova postojanja, već se afirmiralo načelo potpunog oslobođenja čovjeka od Boga u ime čovjekove samodostatnosti i samoostvarenja. Prvi filozof koji je zastupao ovakav stav bio je Ludwig Feuerbach. U Predavanjima o biti religije objavljenima 1851. godine govori:

Umjesto ljubavi prema Bogu moramo priznati za istinsku religiju ljubav prema čovjeku, umjesto vjere u Boga širiti vjeru čovjeka u samoga sebe, u svoje vlastite snage, vjeru da sudbina čovjeka ne pripada biću koje je iznad njega, već ovisi o njemu samome, da je za čovjeka jedini đavao sam čovjek: primitivni, zatucani, egoistični i zao čovjek, ali i da je jedini čovjekov bog sam čovjek (der einzige Gott des Menschen der Mensch selbst ist).

Tom tvrdnjom Feuerbach se naslanja na amsterdamskog filozofa iz 17. st. Barucha Spinozu koji je kao odgovor na glasovitu izreku Tomasa Hobbesa: Homo homini lupus est – Čovjek je čovjeku vuk, u svojoj filozofskoj misli razvio takvu koncepciju slobode, pravednosti, jednakosti i uzajamne pomoći, zahvaljujući kojima bi svaki čovjek drugom čovjeku bio najviša vrijednost. Konačno, Spinoza je ustvrdio: Homo homini Deus est – Čovjek je čovjeku Bog. Usprkos izrazitim sličnostima u izjavama Spinoze i Feuerbacha, postoji ipak jedna ključna razlika: Spinoza je pokušao stvoriti koncept jednog panteističkog humanizma s uporištem u spoznavanju Boga kojega je poistovjećivao s prirodom, odnosno sa sustavom univerzalnih zakona koji upravljaju prirodnim procesima, dok je humanizam koji je promicao Feuerbach imao potpuno ateistički karakter jer se temeljio na radikalnom odbacivanju religije, osobito kršćanske vizije Boga. Za Feuerbacha je negacija Boga u biti bila uvjet sine qua non postojanja bitka i samoostvarenja čovjeka.

U toj kritici religije na Feuerbachovu tragu su i glavni tvorci dijalektičnog materijalizma: Karl Marx, Friedrich Engels i Vladimir Lenjin, obogativši ga teorijom otuđenja (alijenacije). Prema njima, religija predstavlja otuđenje čovjeka. A kako je kardinal Wojtyła pojasnio u svom Četvrtom razmatranju: otuđuje, to zapravo znači odčovječuje: lišava ga čovještva kao isključivoga vlasništva i prava čovjeka. U religiji čovjek se lišava tog isključivog prava vlasništva i prava na svoje čovještvo u korist koncepcije Boga – koncepcije koju je stvorio podređujući Sebe Svome stvorenju.

Tako je Marx u svom Prilogu kritici Hegelove filozofije prava ustvrdio: Religija je opijum naroda. Na tu se tvrdnju nedovezao Lenjin, koristeći umjesto riječi opium za rusku dušu razumljiviju riječ gorčica. U članku Socijalizam i religija 1905. godine piše:

Religija je jedan oblik duhovnog ugnjetavanja koja se svuda teško spušta na mase naroda, opterećenog neprekidnim radom za druge, neimaštinom i izolacijom. Bespomoćnost ekspolatiranih klasa u njihovoj borbi protiv eksploatatora neizbježno rađa vjerovanje u život poslije smrti kao što i bespomoćnost divljaka u borbi sa prirodom rađa vjerovanje u bogove, đavle, čuda i slično. One koji rade teško i žive cijeli svoj život u neimaštini religija uči da budu pokorni i strpljivi u ovozemaljskom životu, tješeći ih nadom u nebesku nagradu. A one koji žive od tuđeg rada, religija uči dobročinstvu u ovozemaljskom životu, nudeći im vrlo jeftino iskupljenje za čitav njihov eksploatatorski život i prodajući po istoj cijeni ulaznice za nebesku sreću. Religija je opijum za narod. Religija je vrsta duhovnog pića, u kojoj robovi kapitala dave svoju ljudsku sliku, u svom zahtjevu za život više ili manje dostojan čovjeka. Ali rob koji je postao svjestan svog ropstva i koji je ustao da se bori za svoju emancipaciju je već napola prestao biti robom. Moderni klasno osvješteni radnik, odgajan u velikim industrijskim tvornicama i prosvijećen gradskim životom, prezrivo odbacuje religijske predrasude, ostavlja raj svećenicima i buržoaskim fanaticima, i pokušava izboriti bolji život za sebe ovdje na Zemlji. Današnji proletarijat staje na stranu socijalizma, koji uzima znanost u borbi protiv religijske magle, i oslobađa radnike vjerovanja u onozemaljski život sjedinjujući ih u zajedničkoj borbi za bolji ovozemaljski život.

Konstatacije kardinala Wojtyłe iz 1976. (s početka ovog odlomka) ostaju, nažalost, trajno aktualne, štoviše: dobivaju neprestano novu potvrdu. Svijet i dalje ostaje područje kušnje za čovjeka, područje njegova sukoba s Bogom, područje udovoljavanja vlastitoj oholosti. Posljednjih godina protu-Riječ i protu-Evanđelje poprimili su još jedan, neiskazivo radikalan oblik – oblik negacije Božjeg plana koji se odnosi na čovjeka kao muškarca i ženu i koje uloge imaju u bračnim i obiteljskim zajednicama. U okviru posvemašnje raširenosti gender ideologije dovodi se u pitanje donedavno obvezujuća esencijalna paradigma žensko i muško koja je isticala važnost spolnih razlika između žene i muškarca, a koje, prije svega, proizlaze iz njihove različite biološke strukture. Kao opozicija paradigmi koja svoj vjerski temelj nalazi u Knjizi Postanka (usp. Post 1, 26-28; 2, 7. 18. 22-24) i učenju samoga Krista (usp. Mt 19, 1-9; Mk 10, 1-12), javlja se tzv. konstruktivistička paradigma prema kojoj o spolu određene osobe prije svega odlučuju kulturalni čimbenici, a koju promiču mnogi utjecajni politički i ini krugovi. Njome se nastoji reći da su pojmovi žensko i muško u svojoj biti umjetno stvoreni pojmovi i zato je njihovo razlikovanje svojevrsna iluzorna fikcija. Otuda i stalan pritisak da ih se dokine.

Kapela San Brizio u Orvietu

Bitka između Riječi i protu-Riječi, između Evanđelja i protu-Evanđelja, kao potka povijesti svijeta, ima svoj neobično snažan slikarski izričaj u glasovitim freskama jednog od najvažnijih slikara talijanske renesanse, Luce Signorellija. Svoje freske Signorelli je naslikao u razdoblju između 1499. i 1504. u kapeli San Brizio u katedrali u Orvietu. Freske donose prizore iz ciklusa nazvanih: Antikristove laži, Raj, Posljednji sud, Pakao i Uskrsnuće tijela. Ciklusi imaju jasan eshatološki karakter i u nekoj mjeri odraz su vremena u kojem su nastale. Bližila se 1500. godina. Mnogi su ljudi u Europi smatrali da se bliži kraj svijeta. To je uvjerenje bilo praćeno općom sviješću o svršetku određene epohe; bio je to kraj Srednjega vijeka. Rađala su se nova vremena s novim „prorocima, mudracima i autoritetima”, s novim idejima i jasno izraženom tendencijom povratka k antičkom poganstvu. Doskora se trebao pojaviti Martin Luther, podrivajući papinski autoritet. Doskora će se dogoditi Reformacija i njezino odbacivanje objektivnog učenja Crkve o istinima kršćanske vjere. Upravo u tom vremenu novih proroka, ideoloških kolebanja i sveopće izgubljenosti, Luca Signorelli u katedrali u Orvietu slika svoje freske među kojima je najupečatljivija Antikristova laž, naslikana na lijevoj strani kapele. Freska, slikarskim pismom, izražava tu vjekovječnu borbu između Riječi i protu- Riječi, između Evanđelja i protu-Evanđelja.

U središtu freske nalazi se lik obučen u crvenu haljinu koji propovijeda na povišenomu mjestu, podsjećajući na Krista. No, napet izraz lica, zlurad pogled i okrutnost koja isijava iz njegova lika, daju jasno naslutiti da nije riječ o Isusu Kristu, da nije pun ljubavi, blagosti i dobrote, da nije Spasitelj svijeta i Otkupitelj čovjeka. Zapravo to je Antikrist. Iza njega stoji sotona koja mu u uho šapće laži. Lijeva Antikristova ruka kao da je produžetak sotonine ruke.

Pokazuje na one koji trebaju poginuti – kršćane – koji su spremni biti svjedoci Kristove istine sve do kraja. Na vrhu freske uzdiže se veliki Antikristov hram. Oko njega se izvijaju crne prikaze: čuvari novog Antikristova poretka koji ne podnose – iako su im usta puna lijepih fraza o toleranciji i poštovanju različitosti – bilo kakvo protivljanje i drugačijost. I tragaju – služeći se Orwelovim jezikom – surovom žestinom za svakim misaonim zločinom. Dva glavna Antikristova atributa, prikazana Signorellijevim kistom, laž i nasilje, nužno nameću pitanje: gdje pronaći spas?

Odgovor na to pitanje daje nam sam Luca Signorelli. Na fresci Antikristova laž vidimo i grupu redovnika – franjevaca i dominikanaca, udubljenih u čitanje Svetog Pisma. Upravo u njemu
traže istinu, ondje nalaze nepogrješiv temelj svom načinu razmišljanju i svome djelovanju. Sveta Knjiga uči da nije dopušteno vjerovati u laži, kao što nije dopušteno gubiti duh zbog mogućnosti da doživimo nepravdu i progonstvo. Ta slika skupine redovnika, koju je naslikao Signorelli, je uvijek aktualan poziv da dubokom vjerom prihvatimo riječi kojima je sv. Ivan apostol započeo svoje Evanđelje: U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. (Iv 1, 1) Početak svega je Bog. On je stvorio svijet. On je iz ljubavi prema čovjeku poslao Riječ, Božanski Logos, Svog Jedinorođenoga Sina, Isusa Krista koji se rodio iz prečistoga krila Presvete Djevice Marije, On koji je svjetlo svijeta (usp. Iv 8, 12) koje prosvjetljuje svakoga čovjeka (usp. Iv 1, 9) i koji je Istina (usp. Iv 14, 6).

Značenje skupine franjevaca i dominikanaca koji uranjaju u istinu sadržanu u Svetom Pismu, dodatno produbljuju i druge freske koje se nalaze u kapeli San Brizio u Orvietu. Nasuprot fresci Antikristova laž, s desne strane kapele, Signorelli je naslikao fresku Uskrsnuće tijela, a na samom svodu kapele naslikao je Posljednji sud Isusa Krista, Najvišega Suca i Jedine Istine. Te nas freske potiču na daljnju potragu za referentnom točkom našeg spasenja kako ne bismo dopustili da nas zavedu laži koje nas okružuju. Ta referentna točka posljednjih vremena jest Krist, Utjelovljeni Sin Božji, koji nije samo Alfa-Početak svega stvorenja, već i Omega-Svršetak povijesti svijeta i čovječanstva. On je taj koji će na koncu osuditi svaku laž i svaki zločin, On će jednom zauvijek pobijediti moć Kneza ovoga svijeta. On je taj koji će Svojim vjernim priznavaocima pokazati mjesto sa Svoje desne i povesti ih u Dom Boga Oca bogatog milosrđem (usp. Mt 25, 31-3).

Sikstinska kapela

Predivna kapela San Brizio u katedrali u Orvietu nekako nas upućje prema još slavnijoj kapeli – onoj Sikstinskoj u Vatikanu. Upravo u njoj istinu o Božjoj Riječi po kojoj je sve postalo (usp.
Iv 1, 3) i koja će izvršiti konačni Sud nad svijetom (usp. Mt 25, 31-46), genijalno je prikazao Michelangelo. Buonarotti je u dva navrata radio u Sikstinskoj kapeli. Prvi put od 1508. do 1512., kratko
nakon što je Signorelli završio svoje freske u kapeli San Brizio. Na poticaj pape Julija II., Michelangelo je započeo rad na slikanju freski na bačvastom svodu Sikstinske kapele čije su bočne zidove već krasile freske Pregina, Botticellija i Signorellija. Otkrivene 31. listopada 1512., Michelangelove freske su izazavale sveopće oduševljenje. Prikazivale su – kao što u Rimskom triptihu piše Ivan Pavao II.: Početak, koji izroni iz ništavila / poslušan stvaralačkoj Riječi. 3 Stojeći na pragu Sikstinske kapele, Papa je – kao i svi drugi koji se s toga mjesta dive Michelangelovu remek-djelu – u pravokutnim poljima svoda kapele otkrivao likove s početaka povijesti stvaranja o kojima govori Knjiga Postanka; ponajprije samoga Boga koji: dijeli svjetlo od tame, stvara sunce i mjesec, poziva u život Adama i Evu, zatim prvi grijeh i protjerivanje iz Raja te na kraju: potop, Noinu žrtvu i povijest njegovih sinova. Svi ti likovi s tog mjesta čine se jednake veličine, no u stvarnosti se povećavaju/smanjuju s obzirom na udaljenost od sljedećih polja kako se promatrač miče s ulaza u kapelu i približava oltarnom zidu. Već sama ta iluzija kako ju je zamislio i realizirao Michelangelo, a kojoj su podlegli i podliježu svi koji se zagledaju u svod Sikstinske kapele, svjedoči o njegovoj genijalnosti.

Godine 1541. Michelangelo je završio i svoje drugo djelo u Sikstinskoj kapeli za koje mu je trebalo pet godina. Bio je to Posljednji sud koji je naslikao po narudžbi pape Klemeta VII. Od toga vremena, svi koji se zaustave na pragu kapele, osim što se mogu diviti Buonarottijevu geniju, primorani su jednim pogledom obuhvatiti svevremensku poruku koju je ostavio „zapisanu” u svojim freskama. Sadržana je između dviju krajnosti: između točke Alfa – prikaz početaka postanka svega stvorenoga zabilježen za vječnost na svodu Sikstine, i točke Omega – prikaz završetka svijeta u Posljednjem sudu naslikanom na oltarnom zidu. U Rimskom triptihu Ivan Pavao II. na sljedeći način izražava vlastitu percepciju te Michelangelove poruke:

Stoga upravo ovdje – motrimo i raspoznajemo
Početak, koji izroni iz ništavila
Poslušan stvaralačkoj Riječi;
Ovdje sa zidova ovih progovara.
A možda još snažnije govori Svršetak.

Tako, još snažnije progovara Sud.
Sud, Posljednji sud.
To je put koji svi prolazimo –
Svatko od nas.

To je put neminovne prolaznosti: od početka života, preko granice smrti, sve do Vječnosti. Kod nekih mislilaca, kao primjerice kod Sartrea, upravo ta prolaznost krajnji je apsurd čovjekova
postojanja. Apsurd je što smo se rodili. Apsurd je što ćemo umrijeti, napisao je u svom glavnom filozofskom djelu Bitak i Ništa. Ivan Pavao II., pak, upravo neobično snažno i realistično u Rimskom triptihu izražava bit našeg pojavka i našeg odlaska s ovoga svijeta:

I tako prolaze naraštaji –
Goli dolaze na svijet i goli se vraćaju zemlji od koje su uzeti,
“Iz praha si postao i u prah ćeš se vratiti”.
Što je imalo oblik, bez oblika je.
Što je bilo živo – sada je, eto mrtvo.
Što je bilo lijepo – sada je, eto, rugoba opustošenja.

I opet, Autor Rimskog triptiha izražava nadu koju je već u poganskoj antici opjevao Horacije:

A ipak sav ne umirem;
Što je u meni neuništivo, traje.

I kao prijekor Sartreu, i mnogima drugima njemu sličnima, Ivan Pavao II. snažno poručuje:

Ovo prolaženje ima smisao.
Ima smisao… ima smisao… ima smisao!

Unatoč sigurnosti u postojanje smisla ljudske prolaznosti, neizbježnost svršetka ljudskog života na zemlji kod nekih može izazvati tjeskobu i strah. No, neće sve umrijeti. To što je u meni neuništivo, stat će pred Najuzvišenijeg Suca. S čim ću doći u taj trenutak? Koja će moja djela steći blagonaklonost u Njegovim očima?

U Sikstinskoj kapeli umjetnik je smjestio Sud.
U njezinoj unutrašnjosti Sud nad svime dominira.
I, eto, nevidljiv Svršetak tu je postao uzbuđujuće vidljiv.
Svršetak i ujedno vrhunac prozirnosti –
Takav je naraštaja put.
Non omnis moriar –
Ono što je u meni neuništivo,
Sada stoji licem u lice s Onim koji Jest!

Kako će izgledati ovaj Sud? U središte freske Posljednji sud Michelangelo je smjestio Kristov lik, lik Pravednoga Suca. Ništa Mu nije skriveno. Sve Mu je jasno i vidljivo. Čak i najtajnije ljudske misli i djela. Došao je čas da ih se jednom zauvijek osudi. Upravo Krist podiže Svoju ruku da konačno odijeli spašene od prokletih. Za koji trenutak, Njegova će ruka među njima staviti granicu koja će odlučiti o njihovoj budućnosti za čitavu Vječnost. Kako je to strašan trenutak svjedoči dirljiva reakcija Presvete Majke Božje koja se nalazi tik uz svoga Božanskoga Sina i okreće svoje lice da ne gleda očaj odbačenih.

Svršetak je isto tako nevidljiv kao i Početak. Svemir je izronio iz Riječi i u Riječ se također vraća.
U samome središtu Sikstine umjetnik je taj nevidljivi
Svršetak predstavio
U vidljivoj drami Suda –
I taj nevidljivi Svršetak postao je vidljiv kao vrhunac prozirnosti:
Omnia nuda et aperta ante oculos Eius!
Riječi zapisane u Mateja tu su zamijenjene slikarskom vizijom:
‘Dođite blagoslovljeni… odlazite prokleti’…

Stvarnost prokletstva

U 25. poglavlju svog Evanđelja sv. Matej nam prenosi ove Isusove riječi:

Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje “Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta!” Zatim će reći i onima slijeva: “Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim!”

Vraćajući se na fresku Antikristova laž Luce Signorellija u kapeli San Brizio, s potpunom sigurnošću možemo reći da je najveća laž raznih Antikrista, kojih ne manjka kroz cijelu povijest kršćanstva – a laž nosi sa sobom najtragičniju posljedicu – osporavanje Kristovih riječi koje govore o posljednjim stvarima: da čovjek ne umire potpuno, da ga čeka Sud i da je, nakon Suda, moguća čovjekova vječna osuda na vječno prokletstvo. Stoga su iznimno važne manifestacije Božjega milosrđa prema ljudima po kojima nas svako malo podsjeća na te temeljne istine: podsjeća nas Očinskim opomenama i upozorenjima. U tom svjetlu treba vidjeti i viziju pakla koju su imala djeca u Fatimi, Lucija, Jacinta i Franjo, 13. srpnja 1917. godine. Lucija se sjeća:

Svjetlost je probijala zemlju i mi ugledasmo ognjeno more. U taj oganj vidjeli smo uronjene vragove i duše osuđenih. Izgledali su kao užareno ugljevlje, tamnoputi i crni, ali posve prozirni, u ljudskom obličju. Plivali su u vatrenom požaru. U zrak su ih izbacivale plamene erupcije, a sami su izgledali kao plamena baklja, uvijena u oblak dima. Čuli su se krikovi i bolni uzdasi, puni očaja, koji su tjerali strah u kosti, od kojega smo se tresli. Padali su na sve strane kao varnice u golemu požaru. (Mora da sam pri tom prizoru uskliknula: „Jao!“ A to su neki čuli, kako kažu.) Vragovi su se razlikovali od ljudi po stravičnim oblicima, slični gadnim, stravičnim i nepoznatim životinjama, ali uvijek prozirni i crni kao usijani ugljen. Užasno prestrašeni, podigosmo molećiv pogled prema Gospi, koja nam, dobrostivo, ali žalostivo, reče: „Vidjeli ste pakao kuda odlaze duše jadnih grešnika.“ 

Dvadeset godina kasnije, 20. studenoga 1936., s. Faustina u samostanu u Łagiewnikima započela je osmodnevne duhovne vježbe. Na samom početku Isus joj je rekao: U ovim duhovnim vježbama stalno ću te držati uz svoje srce da bolje upoznaš moje milosrđe koje se u njemu nalazi za čovjeka, a posebno za bijednog grješnika. (Dn 730) Za trajanja duhovnih vježbi, iznenada je doživjela strahovitu viziju pakla. U svoj Dnevnik tada je zapisala:

Danas sam bila u ponorima pakla. Vodio me Anđeo. To je mjesto strašne kazne. Vrste muka koje sam vidjela: prva muka koja čini pakao jest gubitak Boga; druga – stalna grižnja savjesti; treća – nikada se taj usud neće promijeniti; četvrta – oganj koji pali dušu, ali je ne može uništiti. Strašna je to muka. To je čisto duhovni oganj, zapaljen srdžbom Božjom. Peta muka – neprestana tama i strašan zadah koji guši. Makar je tamno, sotone i proklete duše međusobno se vide i vide sve zlo drugih i svoje vlastito. Šesta muka – neprestano društvo sotone. Sedma muka – strašan očaj, mržnja prema Bogu, psovka, proklinjanje, hula. To su muke koje trpe svi prokleti zajedno. Ali tu nije kraj mukama. Postoje pojedinačne muke za duše, a to su muke osjetila: čime je griješila, svaka duša tako biva mučena na strašan i neopisiv način. Strašni su podzemni prostori, kaznidbene pećine, gdje se jedna muka razlikuje od druge. Bila bih umrla gledajući te strašne muke da me nije držala Božja svemoć. Neka grješnik zna: kojim je osjetilom griješio, time će biti i mučen kroza svu vječnost.

Vizija paklenih muka koju je imala s. Faustina, bila je nedvosmislen odgovor milosrdnog Boga na sve laži svih Antikrista koji se trude i uvijek iznova sve čine da ospore istinu o postojanju pakla. O tome jasno govore i sljedeće riječi Tajnice Božjega milosrđa koje se pozivaju upravo na Božji autoritet:

Pišem o ovomu na Božju zapovijed da se nijedna duša ne bi mogla izgovarati da nema pakla jer da tamo nitko nije bio i da se ne zna kako je tamo. Ja, sestra Faustina po Božjoj zapovijedi bila sam u ponorima pakla da bih o njemu mogla govoriti dušama i svjedočiti da pakao postoji. O tome sada mogu govoriti, jer mi je Bog naredio da to ostavim napismeno. Sotone su me strašno mrzile, ali su na Božju zapovijed morale biti poslušne. Što sam napisala blijeda je sjena onoga što sam uistinu vidjela. Jedno sam primijetila: ondje je najviše duša koje nisu vjerovale da postoji pakao. (Dn 741)

Vrijeme milosrdne ljubavi

Dođite blagoslovljeni… odlazite prokleti… Nagovještaj kraja koji sa sobom nosi najveću i najbremenitiju „ili-ili“ posljedicu za čovjeka – jer je za čitavu Vječnost – ne treba ni u najmanjem paralizirati našu sadašnjost. Upravo suprotno. Svijest o prolaznosti treba biti prilika za još veću odgovornost za vrijeme koje nam je Bog dao. S jedne strane, trebamo neprestano biti svjesni da smo iz sata u sat, iz minute u minutu, sve bliže svome kraju. Međutim, s druge strane, treba se truditi i produbljivati osobnu duhovnu gorljivost i žar ljubavi prema Bogu te molitvom i djelima iskazivati ljubav prema bližnjima. Kao što znamo, fatimska su djeca do kraja svog života ostala vjerna zadaći koju im je povjerila Presveta Djevica 19. kolovoza 1917., mjesec dana nakon što su imali viziju pakla:

Molite, molite mnogo! Žrtvujte se za grešnike, jer mnoge duše odlaze u pakao samo zato jer se za njih nitko ne žrtvuje i ne moli.

Lucija, Jacinta i Franjo puno su molili, posebno krunicu i iza svake desetice pridodali bi molitvu koju ih je naučila Majka Božja: za oproštenje njihovih grijeha, za očuvanje od ognja paklenoga, za spasenje svih duša i za milosrđe onima kojima je najpotrebnije. (O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe…) Jednako tako činila je i s. Faustina. Svoj dramatičan duhovni doživljaj vizije pakla zaključila je snažnim riječima:

Kada sam došla k sebi nisam se mogla smiriti zbog užasa koliko duše ondje trpe i još se žarče molim za obraćenje grješnika, neprestano zazivam Božje milosrđe za njih. O moj Isuse, radije bih do konca svijeta umirala i u najtežim mukama, negoli Te uvrijedila i najmanjim grijehom. (Dn 741)

U toj odluci snažio ju je sam Krist sljedećim riječima:

Kćeri moja, ako po tebi od čovječanstva tražim štovanje mojega milosrđa, onda si ti prva koja se mora odlikovati pouzdanjem u moje milosrđe. Od tebe tražim djela milosrđa koja trebaju izvirati iz ljubavi prema meni. Milosrđe prema bližnjemu moraš pokazivati uvijek i svagdje, ne možeš to izbjegavati niti se izgovarati ili opravdavati. Evo ti dajem tri načina na koja trebaš činiti dobro bližnjima: prvi – djelo, drugi – riječ, treći – molitva. U ta tri se skriva punina milosrđa i neosporan su dokaz ljubavi prema meni. Na taj način duša slavi i daje hvalu mojemu milosrđu. Da, prva nedjelja po Uskrsu jest svetkovina Milosrđa, ali treba biti i djelo. Tražim štovanje mojega milosrđa svečanom proslavom ove svetkovine i štovanjem ove slike. Po toj slici udijelit ću dušama mnogo milosti; ona treba podsjećati na zahtjeve moga milosrđa jer i najsnažnija vjera nemoćna je bez djela. (Dn 742)

Stav koji vidimo kod fatimske djece i kod s. Faustine pokazuje ispravan način poimanja vremena koji im je darovao Gospodin Bog. I zato nam oni trebaju biti uzor. Prije no svatko od nas dođe svome kraju, kada će pred Gospodarom povijesti i svijeta morati položiti račun za svoju upravu, mora biti svjestan da je uronjen u vrijeme u kojem najprije treba biti otvoren za Božje milosrđe koje mu se neprestano dariva te da neprestano drugima treba iskazivati svoje milosrđe prema Isusovim riječima: Budite milosrdni, kao što je Otac vaš milosrdan. (Lk 6, 36) Tako, vršeći djela milosrđa, činimo da vrijeme koje smo dobili od Boga poprima posebnu vrijednost – to je vrijeme milosrdne, a po tome i zaslužne ljubavi, o čemu govori Krist na Gori blaženstava: Blaženi milosrdni, oni će zadobiti milosrđe. (Mt 5, 7) Sve je milost, govorila je sv. Terezija od Djeteta Isus. A svaka milost je dar Božjeg milosrđa nama.

O milosnom spasenju svijeta koje izvire iz Božjega milosrđa – ali i o posljedicama njegova odbacivanja – slušao je Nikodem u noćnom razgovoru s Gospodinom Isusom:

Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega. (Iv 3, 16- 18)

Dodir Božjega milosrđa prvi put u životu osjetili smo u trenutku primanja sakramenta krštenja. Doživjeli smo tada radikalnu nutarnju promjenu te postali djeca Božja. Postali smo, kako piše sv. Pavao, sveti i neokaljani pred Njim (usp. Ef 1, 4). Milosrdna ljubav Božja je Kristov poziv koji se neprestano razliježe, najprije u Crkvi, a po njoj, po čitavomu svijetu: Obratite se i vjerujte Evanđelju! (Mk 1, 15) Napor obraćenja, po kojemu grješnik u sakramentu pomirenja i pokore zadobiva Božje oproštenje i pomirenje s Crkvom (usp. KKC 1440), nije samo ljudsko djelo: to je pokret raskajana srca (usp. Ps 51, 19), što ga milost privlači i potiče (usp Iv 6, 44; 12. 32) da odgovori milosrdnoj ljubavi Boga koji nas je prvi ljubio (usp. 1 Iv 4, 10) (usp. KKC 1428).

Vjera u Sina Božjega, Otkupitelja čovjeka i Spasitelja svijeta, koja se rodila u nama u trenutku  krštenja, a osnažena je sakramentom potvrde, također je milost milosrdne Božje ljubavi. Zahvaljujući njoj možemo upoznati Krista i u Njemu prepoznati kraj povijesti svijeta i čovječanstva. Tu istinu ne bismo mogli spoznati samo snagom vlastitog razuma.

To je milost milosrdnog Boga koja nam na našem zemaljskom hodočašću pomaže prepoznati i pobijediti laži svih silnih Antikrista, a koje se tiču posljednjih stvari čovjeka. I ispravno shvaćanje vremena koje nam je Bog dao također je milost Njegova milosrđa. Nekako između sadašnjost i Svršetka ne samo što znamo kamo idemo, već smo i svjesni kako, da bismo sretno pristigli k Cilju. Naš život ima smisao. Živeći milosti kojima nas tako obilno dariva naš nebeski Otac, otkrivamo da nas dotiče Božje milosrđe. Da je do nas doprla Božja ljubav koja nas je zaštitila od osjećaja
apsurdnosti, besmisla i očaja. Da smo zahvaljujući njoj doista postali ovaj novi čovjek o kojem piše sv. Pavao u Poslanici Kološanima (usp. Kol 3, 5-17). Da nas zahvaljujući tome prožima pobjedna moć nade.

Kad se, dakle, Ivan Pavao II. u posljednjim riječima Čina posvete svijeta Božjemu milosrđu obraćao Bogu riječima: budi milosrdan nama i cijelomu svijetu, molio Ga je da nikoga od nas ne napusti Njegova milosrdna ljubav i da u nikome od nas ne oslabi snaga nade uronjene u Onoga koji je za nas umro i uskrsnuo. I da u toj ljubavi i u toj nadi ustrajemo do zadnjeg časa našega žića na zemlji usprkos najvećim mogućim poteškoćama. U završnim riječima Čina sadržana je i prošnja da istina o Božjemu milosrđu dopre do cijeloga svijeta – osobito do onih koji za nj još nisu čuli.

Važno je uočiti da je Papin vapaj: budi milosrdan nama i cijelomu svijetu, upućen i Milosrdnom Kristu i Majci Milosrđa. U njemu lako prepoznajemo i odjek riječi: …izbavi nas od zla, iz molitve Očenaša koju nas je naučio Krist, učeći nas kako se obraćati Njegovu Ocu; i odjek riječi/vapaja: moli za nas grešnike, sada i na čas smrti naše… iz molitve Zdravomarijo koju od vjekova Crkva upravlja Spasiteljevoj Majci.

Milosrđe Tajnice Božjega milosrđa

Kada je Ivan Pavao II. u završnim riječima Čina posvete molio: budi milosrdan nama i cijelomu svijetu, sjedinio je svoj vapaj s vapajem koji je gotovo svaki dan svoga redovničkog života Gospodinu Isusu upućivala s. Faustina. S jedne strane, ona je Svetom Ocu bila uzor, a s druge strane, on je svraćao pogled cijeloga svijeta na nju kao na primjer nesebične brige ne samo za vlastito spasenje, već i za spasenje drugih, kako njezinih najbližih, tako i njoj potpuno nepoznatih osoba. Neizreciva je njezina zabrinutost za spas duša kako bi, napuštajući ovaj svijet, makar doslovno u
posljednjem trenutku svoga života doživjele Božje milosrđe, zadobile oproštenje grijeha i, zahvaljujući tome, pune pouzdanja mogle poći na susret s Pravednim Sucem.

Tu svoju želju prožeta milosrdnom ljubavlju po uzoru na samoga Boga, s. Faustina izrazila je u molitvi Presvetom Trojstvu 1937. godine. Molitva je svojevrstan vrhunac mističnoga puta koji je započela u srpnju 1924., kad joj se na plesu u parku Venecija u Łódzi ukazao Krist-Patnik: Toliko često kao što dišu moje grudi, toliko često kao što bije moje srce, toliko često kao što pulsira krv mojim venama, toliko tisuća puta želim slaviti Tvoje milosrđe, o, Presveto Trojstvo.

Želim se sva pretvoriti u Tvoje milosrđe da bih tako bila živa Tvoja slika, o, Gospodine. Ova najveća Božja osobitost, Tvoje neizmjereno milosrđe, neka dospije do moga bližnjeg kroz moje
srce i moju dušu.

Pomozi mi, o, Gospodine, da moje oči gledaju milosrdno: da nikada ne sumnjičim i ne sudim po vanjštini, nego da spoznajem što je lijepo u dušama mojih bližnjih i pomažem im.

Pomozi mi da moje slušanje bude milosrdno, da budem naklonjena potrebama svojih bližnjih, da moje uši ne ostanu gluhe na bol i plač bližnjega.

Pomozi mi, Gospodine, da moj jezik bude milosrdan, da nikada prijezirno ne govorim o svome bližnjemu, nego da za svakog pronađem riječ utjehe i praštanja.

Pomozi mi, Gospodine, da moje ruke budu milosrdne i pune dobrih djela, da svojim bližnjima činim samo dobro, a teže i mučnije poslove preuzimam na sebe.

Pomozi mi, da moje noge budu milosrdne, da svome bližnjemu pritječu uvijek u pomoć, ne obazirući se na vlastiti umor i iznemoglost. Moj pravi odmor neka je u službi bližnjima.

Pomozi mi, Gospodine, da moje srce bude milosrdno, da osjećam sve patnje svoga bližnjeg, da nikom ne uskratim svoje srce i da iskreno susrećem i one za koje znam da će zloupotrijebiti moju dobrotu. Ja sama zatvorit ću se u premilosrdno Srce Isusovo. O vlastitim patnjama šutjet ću. O, moj Gospodine, neka Tvoje milosrđe počiva u meni. (…) O, moj Isuse, promijeni me u sebe, jer Ti sve možeš! (Dn 163)

Nesebična otvorenost s. Faustine za potrebe drugih, na vrlo konkretan način se pokazala i u njezinu odnosu prema vlastitoj sestri Wandi Kowalskoj. U Dnevniku nalazimo sljedeći zapis:

Danas [18 travnja 1933.] mi je u posjet doputovala rođena sestra. Kada mi je povjerila svoje planove – zanijemila sam od straha; ta zar je to moguće? Ta dušica – lijepa od Boga, a ipak ju je obuzela velika tama i nije se znala snaći. Na sve je gledala crno. Dobri Bog dao mi ju je pod zaštitu i dva sam tjedna mogla raditi na njoj. A koliko me ta duša koštala žrtve, to jedino Bog zna. Ni za jednu dušu nisam pred Božje prijestolje prinijela toliko žrtava, trpljenja i molitava kao za nju. Osjetila sam kao da sam prisilila Boga da je obdari milostima. Kada o svemu tome razmišljam, vidim u tome istinsko čudo. Sada vidim koliko je pred Bogom velika snaga zagovorne molitve. (Dn 202)

Isus se često i rado poslužio s. Faustinom da izvrši djelo milosrđa prema njoj potpuno nepoznatim ljudima. Dnevnik je pun opisa takvih događaja u kojima se prepuštala svom Zaručniku da se njome služi za Svoj plan spasenja. Tako je u prosincu 1936. zapisala:

U noći sam se iznenada probudila i osjetila da jedna duša od mene traži molitvu i da je u velikoj potrebi. Kratko, ali iz dubine duše, molila sam Gospodina milost za tu dušu. Drugi dan iza dvanaest sati, kada sam ušla u dvoranu, ugledala sam osobu koja umire i saznala da je njena agonija započela te noći. Dobila sam potvrdu – bilo je to u vrijeme kada sam osjetila da me netko traži molitvu. Iznenada sam u duši čula glas: Izmoli krunicu koju sam te naučio. Požurila sam po krunicu i kleknula uz umiruću. Počela sam svom gorljivošću duha moliti tu krunicu. Iznenada je umiruća otvorila oči i pogledala me. Nisam stigla ni izmoliti krunicu do kraja, a ona je već preminula u neobičnom miru. Žarko sam molila Gospodina da ispuni svoje obećanje koje mi je dao za molitvu ove krunice. Gospodin mi je dao spoznati da je ova duša ostvarila milost koju je On sam obećao. To je bila prva duša koja je osjetila milost tog Božjeg obećanja. Osjećam kako moć milosrđa obuzima ovu dušu. (Dn 809-810)

Nekoliko dana kasnije, 16. prosinca 1936. s. Faustina je zapisala:

Anđeo čuvar mi u molitvu preporučuje jednu dušu – ujutro sam saznala da je riječ o čovjeku koji je u tom trenutku počeo umirati. Isus mi na neobičan način daje osjetiti kada umiruća duša treba moju molitvu. Sada se to događa češće nego prije. (Dn 820)

Dana 19. prosinca iste godine bilježi u svom Dnevniku:

Danas navečer, u duši sam osjetila da jedna osoba treba moju molitvu. Odmah sam počela moliti. Iznenada, u nutrini prepoznam i osjetim dušu koja traži molitvu. Molim toliko dugo dok ne osjetim mir. Velika je pomoć umirućim dušama u toj krunici. Često molim na nakanu koju sam u nutrini spoznala, i uvijek tako dugo dok u duši ne osjetim da je molitva pomogla. Sada ovdje u bolnici posebno doživljavam tu nutarnju povezanost s umirućim dušama koje me u svojoj smrtnoj agoniji traže molitvu. Bog mi je dao neobičnu povezanost s umirućima. I kako se to češće događalo, imala sam priliku utvrditi čak i sat. (…) Događa se da je umirući u drugoj ili trećoj baraci, no duh ne poznaje granice. Događa se čak da spoznajem i na udaljenosti od nekoliko desetaka kilometara. Nekoliko se puta to dogodilo kad su u pitanju bili rođaci i obitelj, kao i redovnice i duše koje u životu nikad nisam upoznala. (Dn 834-835)

Posljednji zapis ove vrste nastao je polovicom lipnja 1938., nakon svetkovine Tijelova:

Danas je Gospodin došao i rekao mi: Kćeri moja, pomozi mi spašavati duše. Pođi k umirućem grješniku i moli ovu krunicu, tako ćeš mu isprositi povjerenje u moje milosrđe, jer već očajava. Iznenada sam se našla u nepoznatoj kolibi u kojoj je umirao neki stariji čovjek u strašnim mukama. Oko njegova kreveta bilo je mnoštvo sotona i uplakana obitelj. Kad sam počela moliti, razbježali su se duhovi tame, sikćući i prijeteći mi. Duša se pak umirila i puna pouzdanja otpočinula u Gospodinu. U istom trenutku našla sam se u svojoj sobi. Kako se to događa – ne znam. (Dn 1797-1798)

Sestra Faustina nije molila samo za pojedince, njoj poznate ili potpuno joj strane osobe. Njezin vapaj za Božjim milosrđem ticao se i čitavih naroda. Posebno je dirljiva njezina molitva za Poljsku:

Jednog dana rekao mi je Isus da će pustiti strašnu kaznu na jedan grad, najljepši u našoj Domovini. Ta je kazna trebala biti onakva kakvom je Bog kaznio Sodomu i Gomoru. Vidjela sam veliki Božji gnjev i jeza mi je ispunila i proparala srce. U tišini sam molila. Ubrzo mi je Isus rekao: Dijete moje, u trenutku žrtve sjedini se tijesno sa mnom i prikazuj Nebeskom Ocu Krv i rane moje kao zadovoljštinu za grijehe toga grada. Ponavljaj to bez prestanka, za vrijeme cijele sv. Mise. Čini tako sedam dana. Sedmoga dana ugledala sam Isusa u sjajnom oblaku. Počela sam moliti da Isus pogleda na Grad i na cijelu našu Zemlju. Isus je samilosno pogledao. Kada sam spazila Isusovu dobrotu, počela sam Ga moliti za blagoslov. Nato je Isus rekao: Zbog tebe ću udijeliti blagoslov cijeloj Zemlji – i načinio rukom velik znak križa nad našom Domovinom. Velika mi je radost ispunila dušu, vidjevši Božju dobrotu. (Dn 39)

Ovo se zbilo krajem 1928. godine kada je boravila u samostanu u Varšavi. A početkom 1934., kad je na dulje vrijeme bila u Vilniusu, zapisala je u Dnevniku sljedeći događaj: U jednom trenutku dok je bilo klanjanje za našu Domovinu, bol mi je stegnula dušu i počela sam moliti ovako: „Isuse, najmilosrdniji, molim Te po zagovoru Tvojih svetaca, a osobito po zagovoru preljubljene Majke Tvoje koja se brinula za Te dok si bio maleno dijete, preklinjem Te, blagoslovi moju Domovinu. Isuse, ne gledaj na grijehe naše, nego na suze male dječice, na glad i hladnoću koju podnose. Isuse, poradi tih nevinih duša, udijeli mi milost za koju Te molim za moju Domovinu.“ U tom sam trenutku ugledala Isusa očiju punih suza. Rekao mi je: Vidiš, kćeri moja, kako mi ih je žao. Znaj da oni drže svijet. (Dn 286)

Ljubav prema Poljskoj nije priječila s. Faustinu da moli Boga milosrđe i za druge narode i zemlje. Dana 16. prosinca zabilježila je:

Današnji sam dan prikazala za Rusiju. Sva svoja trpljenja i sve svoje molitve prikazala sam za tu bijednu zemlju. Nakon sv. Pričesti, Isus mi je rekao: Ne mogu više podnositi tu zemlju, ne veži mi ruke, kćeri moja. Shvatila sam – da nije molitve duša dragih Bogu, čitav bi taj narod pretvorio u prah. O, kako trpim radi tog naroda koji je protjerao Boga iz svoje zemlje. (Dn 818)

Dva tjedna kasnije, na početku nove godine, zapisala je novogodišnju odluku koja glasi: Posebna odluka: i nadalje jedno te isto – sjedinjavati se s milosrdnim Kristom, činiti što bi Krist činio u ovomu ili onomu, i duhovno obgrliti čitav svijet, osobito Rusiju i Španjolsku. (Dn 861)

Post scriptum

I gotovo pri samomu kraju Dnevnika s. Faustine nalaze se tri vrlo važna zapisa:

1. Danas sam ugledala slavu Božju koja teče iz ove slike. Mnoge duše primaju milosti, iako o njima ne govore glasno. Ma kako različiti bili njihovi putovi, Bog po njima prima hvalu, a svi napori sotone i zlih ljudi razbijaju se i pretvaraju u prah. Usprkos Sotoninu gnjevu, Božje milosrđe trijumfirat će u cijelomu svijetu i slavit će ga sve duše. (Dn 1789)

2. Osjećam da me štiti neka moć i brani od neprijateljskih navala. Štiti me i brani, osjećam to dobro, kao da sam zaštićena sjenom Njegovih krila. (Dn 1799)

3. Isuse moj, Ti si sam Jedan i Dobar. Kad se i natjera srce moje bar malo pisati o Tvojoj dobroti, ne uspijevam – to nadilazi sve naše zamisli. (Dn 1800)

mons. Marek Jędraszewski, nadbiskup, metropolit krakovski

Izvor: Svetište Božjega milosrđa, Krakov, u kolovozu 2022., s dopuštenjem
Prijevod s poljskog: Jelena Vuković; lektura: Marija Vuković