Neprihvaćanja ili izigravanja oproštenja. Svoje uvrede, ranjivosti i kreposti, uz to što sebi priznamo, trebamo priznati još nekome, prijatelju, u kojega imamo povjerenja. Jer trebat će nam u praštanju potpora drugih. Tako se rješavamo samoće i otuđenja. Tako ćemo najčešće izbjeći osvetu. Nećemo pasti u zamku nepovjerenja prema svima. Opraštanje treba potporu drugih. Opraštanje je iskazivanje milosrđa drugima. Na tom tragu otkrivamo i dragocjenost molitve božanskom Prijatelju za one koji su nas povrijedili. Zato na put opraštanja uvijek valja poći s prijateljem, božanskim i ljudskim prijateljem.

Treba reći da uz opraštanje ide i bijes i ljutnjà. Time pokazujemo da nam je žao što smo to, što nas je ranilo, pogodilo. Ne želimo biti licemjerni te glumiti kao da se ništa nije dogodilo. Koliko nam se puta dogodilo da nakon bijesa podijeljenoga u prijatelj¬skom razgovoru, trezvenije i mirnije vidimo i uvredu i onoga koji ju nam je nanio, ali i manje žalimo zbog svega onog što smo darovali osobi koja nam je uzvratila uvredom i poniženjem. Bez tog mirnog stanja teško ćemo oprostiti. Opraštanjem ozdravljamo sebe. Nije dobro oprostiti drugome samo zbog vlastite ugode i korìst. To je egoizam. Time pokazujemo vlastitu slabost.

Opraštanje mora biti izraz naše snage. Poslušnost prema Kristovoj zapovijedi. „Praštajte i oprostit će vam se“ (Lk 6,37). Ili: „Praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti“ (Ef 4,32). To je duhovni razlog opraštanja. Čitamo u Bibliji: „Jer ti si, Gospode, dobar i rado praštaš, pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju“ (Ps 103,3).

Bog je zaista ljubio čovjeka i rado mu praštao, to smo vidjeli u muci Kristovoj. Također čitamo u Bibliji:: „A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije“ (Rim 5,8).

U muci križa Božje oproštenje darovano je svim grešnicima, ne po njihovoj zasluzi već neovisno o njihovu prihvaćanju, iz Božje milosrdne ljubavi prema grešniku. Zbog nje se Bog nikad ne umara opraštati nam duge naše, pa i onda kad to ne zaslužujemo, kad to oproštenje ne tražimo i kad ga ne prepoznajemo kao dar.

Zbog takve Božje ljubavi ne bismo se ni mi smjeli umoriti tražiti Božje oproštenje, niti se sami umoriti u opraštanju drugima, bez obzira na njihove zasluge ili prihva¬ćanje dara oprosta. Dakle, opraštanjem pokazujemo da smo na Božjoj strani i da smo svjesni dara Božjeg praštanja nama.

Opraštanjem darujemo to Božje praštanje drugima. Praštanjem prilazimo drugome i grlimo ga. Kao Krist što grli nas. Svojim opraštanjem pòkazujemo da smo u sebi milosrdni. Ne moramo pritom i zaboraviti zločin. To će nam biti opomena da s tom osobom budemo oprezni. Moramo gledati, kao što Krist gleda nas, da je ta osoba sklona grijehu vrijeđanja. Ali moramo bi u dobrim odnosima s tom osobom.

1. Što ću u korizmi odbaciti da budem više otvoren praštanju?
2. Što ću u korizmi ubaciti u svoj život da budem više milosrdan?

Vlč. Krunoslav Pačalat, bivši župnik Župe blaženog Alojzija Stepinca u Koprivnici, nakon što je prošle godine doživio dva moždana udara te je zbog toga prikovan za krevet, s vjernicima komunicira putem društvenih mreža. Nalazi se u Domu za starije i nemoćne osobe u Koprivnici gdje se uspješno oporavlja.