Ali, da bismo mogli širiti Kristov miomiris, moramo „razbiti alabastrenu posudu” (usp. Iv 12,3). Zatvorena posuda s miomirisom ne širi miris. Posuda je, zapravo, naša narav, naše „ja”, naš intelektualizam. „Razbiti posudu” znači predati se potpuno Bogu, biti poslušan do smrti, poput Isusa. Bez ljubavi, žrtve i molitve, duhovno pomazanje i darovi Duha, ostaju u nama neplodni. Zato molimo da se sila Duha spusti na nas, da nas mekša, mijesi, oblikuje na sliku Kristovu.
Na koncu druge strofe himna Veni Creator spominje se pomast, ulje kao simbol Duha Svetoga. Nazivi duhovno pomazanje (spiritalis unctio) i pečat (usp 2 Kor 1,21) potvrđuju božansku narav Duha. Kao duhovna pomast, Duh nas maže Kristovim miomirisom, svetošću, a kao pečat suobličuje nas na Kristovu sliku. Duh nam prenosi Kristov lijepi miris da mirišemo kao on, piše misionar milosrđa u Vrhbosanskoj nadbiskupiji fra Josip Ikić u svome promišljanju za Svjetlo riječi. . Kako Pismo i Tradicija govore o vezi Duha i pomazanja, odnosno o duhovnom pomazanju?
Pomazanje, kao i euharistija, prisutno je u sve tri etape povijesti spasenja. U Starom zavjetu prisutno je kao slika, nagovještaj, u Novom zavjetu kao događaj, a u vremenu Crkve kao sakrament, posadašnjenje događaja. Pomazanje kao slika budućega događaja ostvarivalo se u pomazivanju kraljeva, proroka i svećenika. U obredu pomazanja (uljem) kraljevi, svećenici i proroci dobivali su Duha Jahvina kao ovlast i snagu za vršenje svoje službe. Tako je, na primjer, Samuel pomazao Šaula i Davida za kralja. Prilikom pomazanja, Duh je sišao na Šaula te je on pao u proročki zanos i promijenio se u drugoga čovjeka (usp. 1 Sam 10,1-6). I David je primio Duha i promijenio se (usp. 1 Sam 16,13). Najpoznatiji tekst o vezi Duha i pomazanja nalazi se kod Izaije: „Duh Jahve Gospoda na meni je, jer me Jahve pomaza…” (Iz 61,1).
U obredu pomazanja (uljem) kraljevi, svećenici i proroci dobivali su Duha Jahvina kao ovlast i snagu za vršenje svoje službe.
Sve te starozavjetne slike ispunile su se u novozavjetnom događaju Isusova krštenja i pomazanja na Jordanu (usp. Mt 3,13-17; Mk 1,9-11; Lk 3,21-22). U tom trinitarnom događaju Isus je očitovan kao Krist (Pomazanik), kralj nad kraljevima, svećenik nad svećenicima i prorok nad prorocima. Sv. Irenej kaže da ime Krist uključuje u sebi onoga koji je pomazan (Sin), onoga koji je pomazao (Otac) i samo pomazanje (Duh). Sin Božji je utjelovljenjem dobio ime Isus (Spasitelj) a u krštenju Krist (Pomazanik). Naravno, Isus jest Sin Božji od utjelovljenja, ali od trenutka pomazanja (krštenja) on počinje djelovati kao Pomazanik Božji: propovijeda s autoritetom, čini čudesa, izgoni đavle, uspostavlja Kraljevstvo, osniva Crkvu. Sam Isus je svjestan povezanosti svoga pomazanja i poslanja (usp. Lk 4,18). Apostoli i učenici propovijedaju i svjedoče da Isus iz Nazareta jest Krist, Mesija (usp. Dj 9,22; 10,38).
Krštenje je sakrament (prepo)rođenja, a krizma sakrament rasta, zrelosti i svjedočenja.
Duhovno je pomazanje prisutno u Crkvi kao sakrament. Sakrament preuzima od starozavjetne slike materijalni znak (pomast, ulje) a od novozavjetnoga događaja prima značenje (spasenjsku djelotvornost). Obred pomazanja prisutan je cjelovito u sakramentima krizme i bolesničkoga pomazanja, a djelomično u sakramentima krsta i svetoga reda. Posebno je sakrament krizme vezan za pomazanje kraljeva uljem i Isusovo pomazanje Duhom. Pomazanje je prisutno i u sakramentalima, kao što su posveta crkve, oltara itd. Kako se prelazi od događaja na sakrament, odnosno od Kristova pomazanja na naše pomazanje? Kao što je Otac pomazao i opečatio Sina Duhom nakon krštenja na Jordanu (Iv 6,27) tako i krštenici dobivaju pečat dara Duha u krizmi. Krštenje je sakrament (prepo)rođenja, a krizma sakrament rasta, zrelosti i svjedočenja. Nadalje, sakrament krizme je usko povezan i sa svetkovinom Duhova, rođenjem Crkve. U krizmi Duh dijeli svoje darove i karizme da bi pomazanici mogli rasti u vjeri i svjedočenju. Ali, da bismo mogli širiti Kristov miomiris, moramo „razbiti alabastrenu posudu” (usp. Iv 12,3). Zatvorena posuda s miomirisom ne širi miris. Posuda je, zapravo, naša narav, naše „ja”, naš intelektualizam. „Razbiti posudu” znači predati se potpuno Bogu, biti poslušan do smrti, poput Isusa. Bez ljubavi, žrtve i molitve, duhovno pomazanje i darovi Duha, ostaju u nama neplodni. Zato molimo da se sila Duha spusti na nas, da nas mekša, mijesi, oblikuje na sliku Kristovu.
Dođi, Duše Sveti! Dođi, Sveta Pomasti! Izlij svoje Ulje svetosti u naša srca, naše obitelji, naše molitvene, redovničke i župne zajednice. Pomozi nam da hrabro otvaramo svoje „alabastrene posude” da bi iz naših duša potekao Kristov miomiris u cijeli svijet. Amen.