Današnja liturgija stavlja pred nas dva događaja iz Svetog pisma koja zahtijevaju izbor i odluku. U prvom čitanju, iz Knjige o Jošui, od Izraelaca se traži da odluče kome će služiti, Gospodinu koji ih je izveo iz ropstva ili poganskim bogovima Amorejaca. Njihov odgovor bio je jasan: izabiru Boga koji ih je izveo iz Egipta i čuvao cijelim putem kojim su išli (Još 24,24).

 U Evanđelju nalazimo slično iskustvo. Nakon Isusova govora o tome je li on kruh života, apostoli i drugi koji su ga slijedili nalaze se pred odlukom ostati s njim ili otići od njega. Potaknut Duhom Svetim, uime svih učenika, Petar spremno odgovara: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji“ (Iv 6,68-69). Iako Petrov odgovor zadivljuje, i on je samo čovjek. Poznat po svojim brzim odlukama i brz na riječi, Petar će u težim situacijama pokazati i svoju ljudsku slabost.

Petar ne kaže kamo ćemo ići, nego kome da idemo. Osnovni problem nije ići i napustiti započeto djelo, već kome ići. Iz tog Petrova pitanja shvaćamo da je vjernost Bogu pitanje vjernosti jednoj osobi, uz koju se čovjek veže i s kojom ide istim putem, a ta je osoba Isus Krist. Vjerovati Isusu znači staviti ga u središte svoga života. Povezati se s njim ne znači biti okovan jer on uvijek poštuje slobodu ljudskog izbora. Mnogi drugi učenici, kako svjedoči evanđeoski ulomak, tada odstupiše od Isusa, više nisu išli s njime.

Isusov se nauk i danas čini tvrdim i previše zahtjevnim. Ima onih koji ga prihvaćaju i onih koji ga napuštaju. Ima onih koji pokušavaju prilagoditi Isusovu riječ duhu vremena iskrivljujući joj smisao i vrijednost. Isus se ne zadovoljava površnom i formalnom pripadnošću. Nije mu dosta prvi i oduševljeni pristanak, on traži da se čitavim životom prione uz njegovu misao i njegovu volju. Istina, ostajanje s njim, s jedne strane, ispunja srce radošću i daje puni smisao životu, ali, s druge strane, sa sobom donosi i poteškoće i odricanja jer se često mora ići protiv struje.

Svakodnevno čujemo o onima koji se povlače i više ne idu s njim jer prosuđuju tvrdim njegov govor o nerazrješivosti braka, o javnom isticanju križa, o dostojanstvu ljudskog života od začeća do prirodne smrti i dr. Živimo u vrijeme u kojem više nije moguće biti kršćanin samo iz navike ili zato što su nam roditelji vjernici. Moramo odabrati, odlučiti se za jednu ili drugu stranu. Onima koji se odluče odabrati Boga biblijsko čitanje iz Knjige o Jošui određuje što treba prvo učiniti: „Maknite, dakle, tuđe bogove koji su među vama“ (Jš 24,23). Svatko treba prepoznati tuđe bogove u svom životu, one što srce i život udaljuju od Boga, pravog života i istinske slobode.

Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa, veli Isus. Tim riječima želi istaknuti da on nije samo čovjek, već i Sin Božji. On je dar s neba i objava nebeskog Oca. Mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji, veli i Petar. Tu se potvrdilo staro iskustvo: tko vjeruje, vidi više. Vjera nam proširuje spoznaju, proširuje obzore. Duh je doista taj koji oživljuje. Naše ljudske i zemaljske mogućnosti uzmiču. Duh Božji omogućuje ono što se, ljudskim očima gledano, čini nemogućim. Duh je Božji Isusa učinio kruhom za život svijeta. U slavlju euharistije Isusova žrtva na križu i uskrsnuće postaju za nas sakramentalnom stvarnošću. U toj novoj stvarnosti blagujemo Isusovo otajstveno tijelo u prilikama kruha i idemo Isusovim putem, jer Duh oživljuje sve. Duh Božji, koji je Isusovo tijelo iz groba uskrisilo, učinio je to tijelo kruhom za život svijeta. U tom kruhu života prisutno je njegovo čovještvo, njegova žrtva, njegova božanska proslava.

Isusove riječi postaju izazov, posebno s obzirom na duh svijeta. On nudi ključ za prevladavanje teškoća koji se sastoji od triju istina. Prva je njegovo božansko podrijetlo; sišao je s neba i otići će gdje je prije bio. Također, njegove se riječi mogu razumjeti samo po djelovanju Duha Svetoga, onoga koji oživljuje, jer upravo Duh Sveti pomaže dobro shvatiti Isusa. I, konačno, pravi je put razumijevanja Isusovih riječi vjera.

Putnik koji ide prema nepoznatom odredištu pregledava kartu, pita one koji znaju put i slijedi znakove. Čini to sa zanimanjem jer želi doći do odredišta. Ne osjeća se ograničen u svojoj slobodi, niti smatra ponižavajućim ovisiti o kartama i znakovima da bi stigao tamo gdje je nakanio doći. Ako se osjeća nesigurno i počne osjećati zbunjenost znakovi koje pregledava i koje prati izvor su olakšanja i sigurnosti. Kad slijedimo znakove, ne osjećamo prisilu. Naprotiv, prihvaćamo ih kao veliku pomoć na putu do cilja.

Znakovi su Božje zapovijedi, nauk Crkve i duhovni savjeti. To su znakovi koji na razne načine jamče našu slobodu i slobodan odabir. Oni se ne nameću nikome, jednostavno se nude onima koji se nazivaju Kristovim učenicima. I svatko ih može, ako želi, uzeti i učiniti svojim.

Gospodine, kome ćemo ići? U ovom trenutku, okupljeni oko euharistijskog stola kao kršćanska zajednica, obnovimo svoju odluku i potvrdimo da želimo slijediti Isusa jer vjerujemo da je on, i samo on, kruh živi koji ima riječi života vječnoga za nas.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed preč. Mate Gašparovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.