Dolazak Božića jedno je od najprometnijih i najbučnijih doba godine—sezona darivanja i trošenja u kojoj “peglamo” svoje kreditne kartice. To bi trebalo biti sveto vrijeme, ali postalo je manifestacija konzumerizma u hramovima trgovine. Nije mirno, a sigurno nije ni tiho, piše Sam Guzman s Catholic Gentleman.

Znak je to suvremenog doba da smo gotovo izgubili sposobnost da se čudimo – čak i pred najvećim čudom. Zamijenili smo ga materijalističkom opsesijom i proždrljivom pohlepom. Ali čudo je zbog kojeg bismo se osjećali malima i nesebičnima, zbog čega bismo davali. Materijalizam je taj koji čini da se osjećamo velikima i pohlepnima i tjera nas da uzimamo. Mi smo svoje duše zamijenili za stvari i izgubili smo ih.

No unatoč, ili možda zbog, materijalizma koji je tako rasprostranjen, očito je da čovječanstvo očajnički traži nešto u što bi vjerovalo, nešto čemu bi se čudilo. Plitko zadovoljstvo Stvari umire čim se nešto novo može imati. Što će reći, odmah. I tako hvatamo nešto dublje, nešto u što možemo vjerovati.

Nigdje to nije bolje dokazano od Hollywooda. Beskrajna tema božićnih filmova u kojima cinik nevjernik treba steći ili povratiti “duh” Božića – taj duh je osjećaj čuđenja, radosti i vjere u nešto što se ne može razumjeti.

Pop kultura je vrlo često u pravu u vezi s onim što nije u redu, ali gotovo uvijek je u krivu u pogledu onoga što je ispravno, a to svakako vrijedi i za božićne filmove. U ovim filmovima Hollywood je doista naišao na duboku teološku istinu: moramo vjerovati, moramo se čuditi kao dijete nečemu da bismo bili istinski sretni. Ono što donosi duh Božića u ovim filmovima je gotovo uvijek pogrešna stvar: to je obitelj, to je biti zajedno, to je vjera u Djeda Božićnjaka.

E sad, te stvari su dobre stvari, pa čak je i priča o Djedu Božićnjaku – koja je postala pomalo opsesija – priča o zaslugama. To je davanje, vjera, traženje i primanje, dječja jednostavnost. To je priča dovoljno čudna da bude fikcija. Ali to nije dovoljno čudesno. Trebamo još divniju priču.

Bio je to bol, umor  i bespomoćnost čovječanstva što ga je uspavao.

Na sreću, istina je doista čudesnija od fikcije, a postoji i divnija priča. To je priča o malom gradiću na judejskom selu, Betlehemu, Davidovom gradu i onome što se tamo dogodilo. U ovom malom gradu, umornoj seljanki – s Bogom u utrobi – muž je pomogao ući u špilju ispunjenu mirisom životinja. Ovdje, duboko u noći, djetetov plač zaprepasti tišinu, a u mraku se rodi Svjetlost svijeta. Beskonačnost je nastanila prostor i vječnost vrijeme. Bog je postao beba, a iza zvjezdane zavjese neba, anđeli se raduju gledajući to.

Životinje, za razliku od ljudi koji nisu imali mjesta za Njega, bile su presretne što su svoju hranilicu dijelile s Bogom.

U ljutoj vlazi špilje, ljubazna majka položila je veliku Snagu vjekova u jasle. Životinje, za razliku od ljudi koji nisu imali mjesta za Njega, bile su presretne što su svoju hranilicu dijelile s Bogom. Ubrzo je dijete zaspalo s prvim umorom koji je ikada upoznao – ali ne i posljednjim koji je trebao spoznati. Bio je to umor sićušnih mišića i napregnutih pluća. Bila je to bol i bespomoćnost čovječanstva.

Na ovu priču sliježemo ramenima, prolazimo sa slatkim i sentimentalnim osmijehom. Radije bismo Djeda Mraza? Samo neznanje čini mogućim. Ali ovo je priča doista vrijedna čuda, priča o Božjoj invaziji, priča koja je predobra da bi bila istinita – istinita priča. To je najstrašnije i zapanjujuće od čuda. To je čudo koje je doslovno razbilo svijet. Jer u tom sićušnom borbenom obliku bespomoćnog djeteta, Prostranost izvan prostranstva postala je premala da bi se zanemarila, a Bog je zauvijek preuzeo lice, čak i tijelo čovjeka.