Druga nedjelja došašća poziva nas na življenje Božjeg spasenja svakog dana, u svojim mislima, riječima i djelima. To spasenje osigurao nam je Isus Krist pobjedom nad smrću, stoga nas nedjeljno evanđelje upozorava da prestanemo očajavati, sažalijevati se i očekivati neka bolja vremena, kada je ono najvažnije za čime kao kršćani čeznemo, već ostvareno. U nastavku prenosimo misnih čitanja druge nedjelje došašća, koja možete pronaći na web stranici vlč. Tomislava Šaguda.

Sanjana sloboda

Jedne smo godine kao bogoslovi bili u Lepoglavi. Tamošnji nas je župnik dočekao te govorio malo o crkvi, o župi i o pavlinskom samostanu oko kojega je nastalo cijelo mjesto. Dotakao se i zloglasnoga zatvora, smještenog s druge strane ceste. Župnik je često posjećivao zatvorenike pa nam je ispričao kako se oni znaju jadati da su im u zatvoru možda najteži trenuci kada, gledajući kroz prozor, vide dečka i djevojku kako šeću uz cestu. Tada ih zna obuzeti velika želja da iziđu izvan zidina zatvora, da se samo malo prošeću tim putem i razbiju okove na koje su osuđeni. Kažu da nitko tko nije bio u takvoj situaciji ne može znati koliko je bolan gubitak slobode. Ono što ih drži na životu jesu nadanja i snovi da će jednoga dana izići i ponovno biti slobodni.

Današnji psalam i prvo čitanje iz Knjige proroka Baruha nastali su u vrijeme kada je Izrael bio pokoren, a porobljeni narod odveden u Babilon. Oni opisuju njihova nadanja i snove o povratku u domovinu, gdje će opet moći živjeti slobodno. A snovi su često pjesnički kićeni, slikoviti i maštoviti. Tako Baruh govori o plaštu Božje pravednosti, o vijencu slave, o mnoštvu naroda što hrli u Jeruzalem, o gorama i klisurama koje se snizuju, dolinama koje se ispunjaju, spominje šume i mirisna stabla… Psalam počinje riječima: „Kad Gospodin vraćaše sužnjeve sionske, bilo nam je ko da snivamo.“ (Ps 126,1). Želi reći da sanja povratak svoga naroda u njegovu domovinu.

Svi porobljeni i potlačeni kroz povijest sanjali su dan svoga oslobođenja. I mnogi su među nama doživjeli progone, živjeli kao izbjeglice. O čemu su tih dana sanjali ako ne o povratku na svoje ognjište, u svoju kuću? O snovima je govorio i Martin Luther King u svom poznatom govoru u kojem ističe da sanja o slobodnoj zemlji bez rasnih podjela, tlačenja i nepravde, a završava ga citirajući današnje evanđelje: „Sanjam dan kada će se svaka dolina ispuniti, svaka gora i brežuljak slegnuti, što je krivudavo izravnati, a neravni putovi izgladiti! I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.“ Svatko tko je potlačen, tko trpi nepravdu, sanja dan svoga oslobođenja.

Dosta smo snivali

No, među svim tim sanjarima postoji jedan „uljez“, a to je evanđelist Luka, čije smo Evanđelje danas čitali. On ne sanja. Sanjari su pjesnici, a Luka je znanstvenik i povjesničar: on ne mašta, on se drži činjenica. Zašto Luka ne sanja o spasenju poput svih drugih? Zato što su snovi neostvarene želje i nadanja o boljoj budućnosti. Luka nas poziva da prestanemo sanjati jer se san koji želimo ostvario! Zato ovaj pomalo neobičan početak poglavlja gdje se spominju nekakvi vladari i pokrajine koji nam se čine potpuno nebitni, recimo „Lizanije tetrarh Abilene” (Lk 3,1). Čemu to? Luka želi pokazati da njegovo Evanđelje nije još jedan san i lijepa želja, nego stvarnost koja se zaista dogodila u povijesti, u konkretnom vremenu i prostoru. On nam zapravo govori: „San je postao stvarnost.” Ono što je evanđelist Ivan naznačio riječima „I Riječ tijelom postade” (Iv 1,14), Luka sada naznačuje navodeći imena ondašnjih vladara. On je znanstvenik i svoje Evanđelje piše kao povijesni tekst, svako malo navodeći konkretne povijesne podatke čija je svrha posvjedočiti da njegovi tekstovi nisu nekakva priča, nego povijesni izvještaji. Znao je da će jednoga dana doći ljudi koji će od Isusa pokušati napraviti samo lijep san.

Zaključak – živjeti Božje spasenje danas

Da bismo se uvjerili da je Luka bio u pravu, dovoljno je osvrnuti se uokolo. Toliki ljudi Isusu pristupaju upravo na ovaj način: kao lijepom snu, idealu iz prošlosti, utjesi za potlačene i bijegu od problema. Ali od snova se ne živi, pa se zato takvi ljudi neminovno okreću onome što je opipljivo, a vjeru ostavljaju postrani. Ne upadaju samo nevjernici u ovu zamku nego i mi koji se trudimo živjeti svoju vjeru, i to svaki put kada očajavamo, kada se žalimo, kada očekujemo neka bolja vremena u budućnosti. Ne postoji bolja budućnost za nas kršćane, jer Isus je već došao, uništio grijeh i pobijedio smrt. Spasenje se zaista dogodilo! Mi smo već izbavljeni, no problem je u tome što taj Božji dar ne živimo. Kršćani ne sanjaju o Bogu koji će ih spasiti i donijeti bolju budućnost, nego rade na tome da njegovo spasenje žive danas – u svojim mislima, riječima i djelima. Božje spasenje ne sanjamo, nego ga svaki dan živimo!