Župnik župe Presvetog Trojstva u zagrebačkom naselju Prečko vlč. Tomislav Šagud na svojoj je internetskoj stranici objavio svoje promišljanje uz liturgijska čitanja na svetkovinu Presvetog Srca Isusova. U nastavku prenosimo njegovo promišljanje.

Uvod

Iako naziv današnje svetkovine sadrži riječ „srce”, ona se ne odnosi na organ Isusova tijela, nego na središte njegove osobe: ljubav prema nama ljudima.

Značenje srca

Zanimljivo je primijetiti da nemamo svetkovinu Isusova mozga, iako je on Riječ po kojoj je nastao svijet; nemamo ni svetkovinu njegovih ruku, iako su one ozdravljale bolesne; ni njegovih glasnica, iako nam je po njima izrečena riječ spasenja. Svaki od ovih dijelova tijela predstavlja neki vid Isusova djelovanja ili osobnosti, no srce, prema biblijskoj simbolici, označava središte osobe. Danas srce simbolički povezujemo s emotivnim životom, ali u biblijskom govoru srce predstavlja čovjekovu srž, središte njegove osobe. To obuhvaća čovjekove emocije, intelekt, savjest, vrline… sve ono što tvori jednu osobu. Ako već tražimo analogiju s ljudskim organom, može se reći da sličnu ulogu ima i srce u našem organizmu: ono putem krvi dopire do svih stanica ljudskog tijela dajući im život.

Božja nezaslužena ljubav

Gledajući današnja čitanja, prepoznajemo da srce označava ljubav, ali ne u smislu nekog površnog osjećaja privlačnosti ili zaljubljenosti, nego kao što sv. Pavao kaže u Poslanici: „Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije.” (Rim 5,8). Ovo je jedna od ključnih rečenica za naš odnos s Bogom, no mnogi vjernici nisu svladali lekciju koju sadrži. Isus je za nas umro „dok još bijasmo grešnici”! To znači da ja nisam zaslužio niti mogu išta učiniti da zaslužim njegovu ljubav: ona je bezuvjetan dar koji mi je Bog dao prije no što sam išta dobroga učinio. Iz toga slijedi da ja ne mogu učiniti baš ništa čime bih njegovu ljubav zavrijedio ili izgubio, jer ona ne ovisi o meni i mojim postupcima. Jedino što mogu jest otvoriti se toj Božjoj ljubavi. Ili pak od nje pobjeći.

Jedino što mogu jest otvoriti se toj Božjoj ljubavi. Ili pak od nje pobjeći.

Farizeji ovo nisu shvaćali, njihov je odnos prema Bogu bio trgovački. Kada ih je Isus upitao: „Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe?” (Lk 15,4), zasigurno su pomislili: „Nitko normalan tako ne radi! Ako se ta ovca slučajno i pojavi, dobro će zapamtiti da joj lutanje više nikad ne smije pasti na pamet.” Vjerojatno su slično reagirali i na prispodobu o razmetnome sinu, koju je Isus izrekao u nastavku svoga govora (usp. Lk 5,11–32). Njihov se odnos s Bogom svodio na ovo: oni će poštovati pravila, a Bog će im zbog toga biti naklon.

Farizejski mentalitet

Farizejski mentalitet nikada nije nestao, mnogi ga i danas njeguju. No on se možda ne očituje toliko u osuđivanju drugih ljudi, koliko u tome kako neki ljudi gledaju na sebe: žive u tjeskobi misleći da se Božja ljubav mora zaraditi ili da svojim životom moraju opravdati njezino primanje. Žive u strahu da se neće pokazati dostojnima Boga i da će zbog toga izgubiti spasenje. Kakva je to đavolska zamka! Iznenađujuće je koliki ljudi, kada zapadnu u nekakvu krizu, kada se „izgube”, misle da se prvo moraju srediti i da tek poslije toga imaju pravo doći k Bogu, doći na ispovijed. Kao da smo mi sposobni sami sebe spasiti ili srediti bilo koje područje našeg života! Ispovjedaonica je bolnica. U bolnicu se ide kada je čovjek bolestan, a ne tek nakon što ozdravi, da se pohvali liječniku.

Iznenađujuće je koliki ljudi, kada zapadnu u nekakvu krizu, kada se „izgube”, misle da se prvo moraju srediti i da tek poslije toga imaju pravo doći k Bogu, doći na ispovijed.

Dati se pronaći

Nitko od nas ne može sam srediti svoj život. Ako pažljivije čitamo današnje evanđelje, vidimo da ne možemo čak ni doći do Boga da nas on sredi, nego moramo dopustiti Bogu da on nađe nas. Dobri je pastir ostavio sve i krenuo tražiti svoju izgubljenu ovcu. Pričao mi je tako jedan poznanik, svećenik koji je slijep, kako je jednom prilikom šetao gradom poznatom rutom, ali su mu misli nakratko odlutale i odjednom više nije znao gdje se nalazi. U strahu se pitao što da radi i kako će se vratiti kući, no tada je začuo nešto poput Božjega glasa, neki umirujući glas koji mu je govorio da sjedne uz cestu. Odlučio je poslušati, učiniti što mu je rečeno, i u prvom autu koji je naišao nalazili su se neki njegovi poznanici, koji su ga odmah odvezli kući. Tada je, kako sâm priznaje, naučio važnu lekciju: nekada trebamo dopustiti da budemo nađeni. Prečesto sebe shvaćamo kao one koji traže Boga, koji idu prema Isusu, zaboravljajući da je on prvi tražio nas.

Prečesto sebe shvaćamo kao one koji traže Boga, koji idu prema Isusu, zaboravljajući da je on prvi tražio nas.

Zaključak

Često pred Boga dolazimo s ispisanim receptom u kojem navodimo što bi on sve trebao učiniti i gdje bi nas sve trebao promijeniti, zaboravljajući pritom na svoju kratkovidnost. Možda bismo umjesto toga trebali odbaciti svoje obrambene mehanizme i strahove, pustiti Isusa da sam dođe k nama, dopustiti mu da nas pronađe, da nas uzljubi – baš tu gdje se trenutno nalazimo, baš takve kakvi jesmo: slabe i grešne. On će nam dati počinka, poviti naše rane, okrijepiti nas i bdjeti nad nama (usp. Ez 34,16).