Predvodeći misno slavlje  u povodu proslave Gospe Lurdske i Svjetskog dana bolesnika u kapucinskom samostanu i župi Sv. Leopolda Bogdana Mandića u zagrebačkoj Dubravi, Don Mihovil Kurkut istaknuo je da čovjek današnjice često zaboravlja da je sve ljudsko darovano od Boga te da glumi nešto što nije podsjetivši na sličnost s farizejima koje Krist naziva licemjerima.

Detalj s „Pećine Gospe Lurdske“ ispred crkve

Glumimo li dobre ljude? Sakrivamo li se iza lajkova, vanjštine i formalnog prisustvovanja na misi?

„Kako je velika napast i nas kršćana danas da se držimo forme, da izgledamo pred drugima. Svi se znamo lijepo obući i pristojno govoriti. U današnjem društvu važno je biti viđen, imati puno lajkova i biti VIP osoba. Evo i ja sam viđen, na televiziji sam. Čini li me to boljom osobom? Nikako. Koliko se ja trudim biti dobar svećenik, koliko se ti trudiš biti dobar čovjek, brat, sin, otac? Koliko se trudiš raditi na sebi? Koliko si spreman staviti pod upitnik neke svoje sigurnosti? Ili se sakrivam iza onoga što će ljudi reći? Ili se sakrivam iza toga što svake nedjelje idem na misu, pa smatram da sam zbog toga dobar čovjek? Dobar sam jer sam na misi svake nedjelje, a možda neću oprostiti bratu svome ili mi se pak gadi dati ruku susjedu svome. Koliko često smo spremni našu vjeru i vrijednosti povezati u neke vanjštine? Ne kažem da vanjština ne valja, ali ne mogu se boriti da bih branio neki običaj ili naviku zbog toga što će drugi reći, a da tu srca nema. Isus nema lijepe riječi za takve“, rekao je don Mihovil istaknuvši da Isus nije birao za svoje apostole ni savršene, ni učene, ni bezgrešne te da nikada nije tražio one koji su na vrhu, već one posljednje, ranjene, nesavršene i potrebite.

Hoćemo li izabrati biti izdajice ili smo spremni postati totalni Krist?

Ukazujući na takav Kristov izbor don Mihovil je zapitao vrijedi li isto za današnje kršćane? Bi li Hrvat, katolik, kršćanin današnjice uopće, bez osuđivanja i moraliziranja nad drugima, krenuo istim putem?

„Koga mi kao Crkva danas tražimo? Jesmo li vjerodostojni učenici Kristovi ili se i mi pokušavamo pokazati? Pokušavamo li prodati priču? Volimo li se srozati i biti blizu vlasti, pa da dobijemo neku korist? Isus je uvijek dolazio prema onima koji nisu sami sebi mogli pomoći. U evanđelju govori: Nisam došao zdravima. Ne zanima me onaj koji je zdrav, došao sam bolesnima, došao sam grešnima, slabima, izgubljenima i potučenima. Došao sam izdajicama, ali ne mi smo previše fini. Ne bih dozvolio da mi netko kaže da sam izdajica. A jesam kada izdajem ljubav, kada nisam brat, kada mislim više na sebe nego na drugoga, kada mi je draga čast, kada se hranim glupošću. Što sam tada nego izdajica. Izdajem svoga Gospodina još jednom. Braćo, prestanimo glumiti nekoga drugog“, naveo je don Mihovil potaknuvši vjernike na susret s Božjom ljubavi.

Don Mihovil Kurkut, Župa Sv. Leopolda Bogdana Mandića, Dubrava, 11. veljače 2020.

Nakon susreta s Kristom, odnosno susreta s Ljubavi, vjernici postaju Tijelo Crkve i daljnji navjestitelji Evanđelja: „Sv. Augustin kaže da smo mi totalni Krist. Jednom nahranjene, jednom izliječene, jednom ispunjene, Crkva nas šalje da idemo (…) Idite, misa je vani, poslanje je vani“, potaknuo je don Mihovil.

Istaknuo je također da Bog ne može pomoći onome tko pomoć zapravo ne želi. Duhovni pomak pojedinca događa se tek onda kada sam, svojom voljom istinski i iznutra izabere Boga. „Kada se milost i sloboda dotaknu događa se čudo. U trenutku kada se susretnu ljudska sloboda i Božja ljubav događa se čudo“, rekao je don Mihovil.