Duhovna obitelj Omnia Deo, zajednica Bogu posvećenih osoba i laika, na svom YouTube kanalu redovito objavljuje nagovore don Josipa Radića. U jednom od nagovora na pragu korizme don Josip na duhovnoj obnovi progovara o tome što nam je činiti „dok imamo vremena”, osvrćući se poruku pape Franje za vrijeme ovogodišnje priprave za Uskrs.

Predragi, vjera nas ne oslobađa muka, već po njoj dobivamo svjetlo te znamo da prolazimo kroz dolinu suza, da se krećemo prema obećanoj zemlji i da je Bog s nama. Kroz ovaj život možemo proći zaista slavno, izvršiti svoju misiju, svoje poslanje, proslaviti Oca nebeskoga i u dubokoj i čvrstoj nadi jednom doći u nebo. A Bog nas kroz sve to vrijeme štiti i snaži. Ne možemo izgubiti dušu osim ako sami to ne želimo. To je vjera.

„Dok imamo vremena činimo dobro svima!”

Što kaže Papa za ovu korizmu? „Dok imamo vremena činimo dobro svima!” Dok imamo vremena vršimo predano svoju misiju i svoje poslanje u ovome svijetu. Dakle, trebamo sijati sjeme dobrote tijekom cijeloga života, u svim situacijama. Nekad to sijanje dobra znači samo trpjeti. Ali, kaže Papa, u svim situacijama sijanje dobra trebamo promatrati kao milost, ne kao teret. Kao milost i kad služimo i kad moramo trpjeti, da to činimo iz ljubavi prema Bogu.

To je veliki dar, velika milost, a ne teret. U Bogu nijedan čin ljubavi, ma kako malen bio, i nijedan velikodušan napor neće biti uzaludan, to je jako važno znati. Dok prolazimo ovom zemljom, ovim svijetom, trebamo znati da nijedan napor, ništa što učinimo poradi Boga, trpimo, podnosimo sebe, druge, bolesti, muke, ratove, nepravde, ako što zbog Boga učinimo, ništa od toga neće propasti. Ništa neće biti uzaludno. Kaže nam Biblija: „Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.”

Čovjek je ranjeno biće, a ta ranjenost sastoji se u tome da smo ranjeni proračunatošću i to je naša nesreća

Sveto pismo nas poziva da budemo velikodušni. Čovjek je ranjeno biće, a ta ranjenost sastoji se u tome da smo ranjeni proračunatošću i to je naša nesreća. Mi tu proračunatost na vlastitu nesreću prenosimo i na Boga i onda kad mu se hoćemo darovati, umjesto da damo sve za sve, svoje sirotinjsko i skromno sve za Božje neizmjerno sve. Zamislite kako je čovjek slijep da kalkulira s Bogom koji je u svojoj naravi čista apsolutna ljubav. Čovjek kalkulira hoće li se Bogu previše dati ili je dovoljno do određene mjere. Taj uskogrudni račun uvijek plaća čovjek. Onaj tko shvati tko je Bog i tko se na ispravan način otvori Bogu, on hrli sve dati za Boga, propinje se da se popne na križ umjesto Boga.

Jednom kad uđemo u nebo, shvatit ćemo tko je Bog, da je Božje lice sreća nad srećama. Ali tada više nećemo moći učiniti neke stvari. I zato, predragi, sjetimo se da nijedan čin ljubavi, ma kako malen bio, ako se učini zbog Boga, ne može i neće biti uzaludan. Dok imamo vremena, postupajmo po tome. Dani su nam darovani zato da učinimo što više za Boga, u ime Boga, samo poradi Boga, čisto radi Boga. Što god bude učinjeno, ostaje vječno. Tek kad uđemo u nebo shvatit ćemo što je značilo učiniti nešto za Boga. Svi bi sveci napustili nebo da mogu nešto učiniti za Boga. Kada? Kad shvate kakvo je Božje biće. Ne samo da bi umrli, nego bi dali tristo života za Boga kad shvate tko je Bog.

Nijedan čin ljubavi, ma kako malen bio, ako se učini zbog Boga, ne može i neće biti uzaludan

Kaže Papa: „Neka nam ne dozlogrdi iskorjenjivati zlo iz svog života i svog srca, neka nam ne dozlogrdi iskorjenjivati korov sebičnosti i proračunatosti koji stalno u nama raste.” Tko s tim ne računa, nema ispravan pojam o životu. Ništa svijetu ne nanosi toliku štetu kao negiranje istočnog grijeha. Neračunanje s istinom i činjenicom da smo ranjeni, da naginjemo na zlo i na grijeh i da nam je potrebna milost. Dakle, neka nam ne dozlogrdi boriti se protiv požude, te slabosti koja vodi do egoizma i svakog drugog zla. Kaže, „dok imamo vremena činimo dobro svima”, ali to nije moguće činiti ako ne radimo na sebi. Inače ćemo svu svu snagu trošiti oko sebe.

Vidimo što se događa u svijetu, vidimo ratove i pozvani smo činiti sve da se to zaustavi. Na koji način? Kaže papa Ivan Pavao II. na Trgu svetog Petra u Rimu 2000. godine: „Prihvatimo, predraga braćo i sestre, svjetlo koje dolazi iz Fatime. Dopustimo da nas Marija vodi. Što kaže Gospa djeci u Fatimi na prvom ukazanju 1917.? „Molite krunicu svaki dan da biste izmolili mir svijetu i svršetak rata!” To važi i danas, to je naše oružje. Na trećem ukazanju kaže: „I dalje svaki dan molite krunicu, jer samo ona može postići da svijetom zavlada mir i prestane rat.” Kaže vidjelica Lucija: „Vidjeli smo s lijeve strane, malo poviše naše Gospe, jednog anđela s ognjenim mačem u lijevoj ruci. Pokazujući desnom rukom na zemlju anđeo reče snažnim glasom: Pokora, pokora, pokora!” Evo, predragi, kako se ratovi zaustavljaju: krunica i pokora! Ovaj nam svijet pruža priliku za pokoru jer pruža toliko ponuda, imamo toliko širok repertoar za odricanje iz ljubavi. Svako „ne” iz ljubavi prema Bogu je zasluga pred Bogom i može mnogim dušama koristiti. Tolika je ponuda svih čudesa oko nas, i dobara i zala, svako „ne” je čin ljubavi, ako to kažemo iz ljubavi prema Bogu. „Mogao bih, a neću, iz ljubavi prema Tebi.” To su te žrtvice.

Evo, predragi, kako se ratovi zaustavljaju: krunica i pokora! 

Neka nam Bog udijeli osjećaj za vrijeme, tu veliku milost da osjećamo kako je vrijeme dragocjen dar i da s vremenom tečemo mi. Dok imamo vremena činimo dobro, dok imamo vremena čvrsto se ucijepimo u Božje srce, duboko uđimo u srce Isusovo i Marijino, dok imamo vremena pretočimo ga u to da činimo što više dobra iz ljubavi prema Bogu za ljude oko nas. Iz ljubavi prema Bogu da radimo na sebi, da ne klonemo, da se borimo protiv vlastitog egoizma i zlih strasti, pohote, požude, oholosti, da ne klonemo u tome, kako kaže Sveto pismo, da nam ne dozlogrdi boriti se protiv sebe, jer glavni saveznik i svijetu i đavlu je uvijek u nama; moj ego je glavni saveznik zlu. Đavao nam ne može nauditi bez nas i zato se moramo boriti protiv korova u vlastitom srcu, protiv sebičnosti, proračunatosti, taštine i svega drugoga i boriti se da dobro koristimo vrijeme. Lijek je molitva i pokora! Molitva, krunica, pokora, pokora, pokora! Naravno i sakramenti, da živimo u duhu pokore, u duhu odricanja i umjerenosti.

Završit ću Isusovim riječima kojima nam kaže: „Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo. Ne govorite li vi: ‘Još četiri mjeseca i evo žetve?’ Gle, kažem vam, podignite oči svoje i pogledajte polja: već se bjelasaju za žetvu. Žetelac već prima plaću, sabire plod za vječni život da se sijač i žetelac zajedno raduju. Amen.”

Cijeli nagovor don Josipa Radića poslušajte ovdje: